Za reprezentaciju je debitirao prije šest godina, ali prvo veliko natjecanje bilo mu je Svjetsko prvenstvo u Egiptu prije četiri godine. Već tada je pokazao da ima talent i radnu etiku za velike stvari, a iako je bio jedan od najmlađih, oduševio je mnoge liderskim osobinama. Uvijek nasmijan i veseo, bodri suigrače, ali i spreman preuzeti odgovornost kada to treba.
Postao je nezamjenjiv na poziciji desnog vanjskog i ubrzo je stasao kao jedan od najboljih igrača reprezentacije. Domagoj Duvnjak nema za što brinuti, može mirne duše otići u mirovinu jer zna da ga će ga naslijediti istinska klasa. On je Ivan Martinović (27), novi kapetan hrvatske rukometne reprezentacije. Sada će povesti novu hrvatsku generaciju i nadamo se, ostaviti je u vrhu svjetskog rukometa pa i možda napraviti onaj koračić kojeg sada nismo uspjeli napraviti.
– Martinović će biti novi kapetan, savršena je osoba za to, u najboljim je godinama, igrač svjetske klase. Počinje nova era i mislim da je on sjajan za to, pravi primjer svima. Vjerujem da će ga momčad slijediti. Veseo je i ležeran, ali i ozbiljan kada je riječ o momčadi. Jako sam sretan odabirom – rekao je hrvatski izbornik Dagur Sigurdsson.
Martinović je bio jedan od glavnih kovača svjetskog srebra. Nakon ozljede Luke Cindrića i Domagoja Duvnjaka, znao je da je on taj koji mora preuzeti odgovornost i povesti momčad. Pokazao je to primjerom na terenu, ali i izjavama van njega. Igrao je i ozlijeđen cijeli turnir, šepajući je zabijao golove, ali nikada nije ni pomišljao odustati. Srce i borbenost kakvu ima Hrvat, nema nitko na svijetu. Odigrao je najbolji turnir za reprezentaciju i zasluženo je proglašen najboljim na poziciji desnog vanjskog.
Martinovićeva obitelj je iz Jajca u Bosni i Hercegovini, ali on se rodio u 6. siječnja 1998. godine u Beču, gdje je njegova obitelj preselila. Jednom prilikom je ispričao kako su on i njegov brat Marin završili u rukometu.
– Brat i ja počeli smo s nogometom. Na prvom treningu brat je dobio loptom direktno u facu i nije nam tada to bilo baš smiješno. Budući da je tata obožavao gledati generaciju s Ivanom Balićem, pitao nas je želimo li trenirati rukomet i odgovorili smo: “Da, zašto ne.” Mislim da smo ambiciju za rukomet dobili od oca – rekao je Martinović.
Tko mu je uzor, uvijek je ponosno isticao.
– Otkad sam bio dječak, uzor su mi bili Duvnjak i Balić. Kada sam pozvan u A reprezentaciju na kvalifikacijama za Euro 2020. u Osijeku, Dule i ja smo bili cimeri, što me oduševilo. Sa sobom uvijek imam fotografiju s Eura u Beču 2010. kada sam se fotografirao s njim. Pokazao sam mu je, a on nije mogao vjerovati – kroz smijeh nam je ispričao Ivan prije nekoliko godina.
U Gummersbachu je nosio broj 5, isto kao i Domagoj Duvnjak. Ipak, u prvoj sezoni Bundeslige nadmašio je Domagoja, odnosno, njegovu prvu sezonu. Zabio je 141 gol, imao 63 asistencije, 27 sedmeraca i to sve u 34 odigrane utakmice. Dule je, za usporedbu, imao 110 golova. Od ljeta prošle godine igra za Rhein-Neckar Löwen gdje je jedan od najboljih igrača. Zabio je 129 golova na 17 utakmica u Bundesligi.
– Nisam se ni ja tome nadao. Došao sam iz austrijske lige u najjaču ligu svijeta. Moram priznati, naporno sam trenirao i to je dokaz da se isplati raditi. Jako sam sretan što sam ovako odigrao sezonu, ali neću tu stati, nastavit ću raditi još više – rekao je tada Martinović, a trud se očito isplatio.
Iako mu i sestra Kristina (24) i brat Marin (28) igraju za Austriju, a obitelj živi u Beču, Ivan je odlučio obući na sebe šahovnicu.
– Meni je u početku bio cilj igrati s bratom. Međutim brat je stariji pa mene tada nisu pozvali u austrijsku reprezentaciju. Bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Otišao sam u zadarski rukometni kamp gdje su me treneri primijetili i pozvali prvi puta na pripreme. Nije mi bilo lako, morao sam puno putovati, ali sam znao da će se sve isplatiti.
Kad su shvatili da su pogriješili, Austrijanci su počeli pritiskati roditelje, a kad je Ivan odjenuo hrvatski dres, htjeli su ga izbaciti iz škole! Naime, pohađao je školu za austrijske sportaše, a kako više nije bio austrijski sportaš, zaključili su, nema mjesta u toj školi. Na kraju se moralo umiješati hrvatsko veleposlanstvo i spasiti stvar. Sada je jedan od najboljih na svijetu, a skoro je završio u nogometu.
A skoro je završio u nogometu…
– Stariji brat, dvije mlađe sestre i ja, svi se bavimo istim sportom, a roditelji nas prate na utakmicama. Da nije bilo njih, teško bismo ovo ostvarili.
Karijeru je započeo u austrijskom Fivers Margaretenu pa je 2018. godine otišao u Njemačku. Igrao je za Gummersbach, Hannover, Melsungen i polako stasao do jednog od najjačih klubova, Löwena.
– Gummersbach je mali grad u usporedbi s Bečom. Živio sam sam. to mi je bilo teže nego li prilagoditi se njemačkom tipu rukometa. Ali brzo sam se naviknuo, igrači su me sjajno primili. Više smo trenirali, više putovali nego u Austriji. Kvaliteta rukometa u Bundesligi je neusporediva, igrati protiv Duvnjaka i Schmidta je san svakog igrača.
Što bi bio da nisi rukometaš?
– Košarkaš – odgovara kao iz topa.
– Pratim NBA, LeBron mi je idol, obožavam ga. Kada se hoću motivirati, gledam njegove videe. Navijam uvijek za ekipu za koju on igra, pa tako trenutno navijam za Lakerse, ali inače volim i New York Nickse.
Vrlo brzo bilo je jasno da se u njemu krije talent kojeg treba pažljivo brusiti. Još u mlađim kategorijama hrvatske reprezentacije isprofilirao se kao jedan od najboljih igrača, a juniore je 2019. godine odveo do srebrne medalje na Svjetskog prvenstva. Tada su ga proglasili najboljim igračem turnira i to je bio znak da je spreman za ulazak u seniore. Pozvao ga je Lino Červar.
Taj dan iz snova dočekao je u listopadu 2019. godine kada je u Hannoveru, za kojeg je tada igrao, u prijateljskoj utakmici protiv BiH, u kojoj su se rodili njegovi roditelji, debitirao za Hrvatsku. Toliko znakovitosti na ovaj poseban dan koji je označio početak novog poglavlja u njegovoj karijeri, ali i našoj reprezentaciji.
– Nikad neću zaboraviti tu utakmicu, činjenicu da smo igrali protiv Bosne i Hercegovine, i još činjenicu da mi je Dule asistirao za prvi gol. Bio sam presretan – kazao je Martinović.
Prvo veliko natjecanje bilo mu je Svjetsko prvenstvo u Egiptu prije četiri godine. Hrvatska se nije proslavila, ali dobila je njega kao novu zvijezdu. Strahovito je napredovao posljednjih godina, radio na obrani i mišićnoj masi, imao je i nekoliko pehova u reprezentativnom dresu u vidu ozljeda, ali sve ga je nagradilo na ovom turniru gdje je pokazao da je spreman preuzeti štafetu od Duvnjaka. Dule može biti miran, reprezentacija će biti u sigurnim rukama.
Privatni život drži u tajnosti, a prošle godine vjenčao se s dugogodišnjom djevojkom Miriam.
– Nismo imali puno vremena, ali oženio sam se civilno tjedan dana poslije kraja prošle sezone Bundeslige, bilo je prelijepo i sada je fokus samo na rukomet.
Sinoć je Ivan Martinović svečano dočekan u kraljevskom gradu Jajcu, rodnom gradu njegovih roditelja, s kojim ga povezuju dragocjene uspomene i duboka emotivna veza.
(Slobodna Dalmacija)
