Književnost je važna, mada su na početku rata mnogi pisci sumnjali da će nekom trebati njihova riječ. Oni koji su smogli snage da pišu, pisali su više za sebe, artikulišući svoj bol, bol svoje zemlje, i na taj način ublažavajući pritisak haosa, straha, izgubljenosti… – kazala je u razgovoru za Fenu profesorica katedre za slavistiku Univerziteta “Ivan Franko“ u Lavovu (Ukrajina) Alla Tatarenko, govoreći o književnosti koja nastaje u ratu.
Tatarenko je kazala da je književnost ta koja, kako je to kazala ukrajinska pjesnikinja Ija Kiva, premošćuju rupu ćutanja.
– Književnost je svojevrsna živa istorija rata, ali umjesto suvih činjenica iz vijesti čuje se govor emocija – kazala je Tatarenko.
Smatra da je govor emocija, priča o tome šta ljudi osjećaju, veoma važan i za pjesnika i za njegove ukrajinske čitaoce koji se prepoznaju u tom tekstualnom ogledalu, a kad je riječ o stranim čitaocima, za njih je taj glas posebno važan, jer donosi ono što ne mogu da pročitaju u medijima, a to je istinsko ljudsko svjedočanstvo, iskreno i bolno.
– Čitaoci ratnih hronika (ako je rat negdje daleko) brzo oguglaju na vijesti o stradanjima, na brojke koje znaju biti zastrašujuće, ali koje ne govore ništa o ljudima čije je živote prekinula ruska raketa ili bomba. Književnost progovara glasom srca, glasom neponovljivog ljudskog iskustva koje se prepoznaje u neponovljivim ljudskim iskustvima čitaoca. Književnost je duša naroda, zato je njen glas itekako važan – smatra Tatarenko.
Ona je u toku ratnih zbivanja u Ukrajini uredila Antologiju ukrajinske ratne književnosti na hrvatskom jeziku “Ukrajina 2022: pjesnički ljetopis rata” (Hrvatski PEN centar). U poeziji ukrajinskih autora može se naći niz sličnosti sa bosanskohercegovačkom poezijom stvaranom u ratu. S tom razlikom da su ukrajinski autori u poziciju da svjedoče, da se kreću i da se direktno susreću s čitaocima u inostranstvu.
– Naši pisci su jako mobilni, svjesni su da su njihova svjedočanstva važna. Njihovi glasovi dopiru tamo gdje ne dopiru glasovi zvaničnika, diplomata, političkih analitičara. Kao obični ljudi svjedoče o drugim običnim ljudima, svojim sunarodnicima. Kao neobični, neponovljivi ljudi, rade to ulažući snagu svog talenta, svoj osjećaj svijeta i umijeće njegovog prikazivanja kroz riječi. O Ukrajini prije rata znalo se prilično malo, a slika o našoj zemlji često se formirala na osnovu stranih (ruskih) izvora. Ukrajinski autori osjećaju svoju obavezu intelektualaca da ispričaju ukrajinsku priču na ukrajinski način, oslanjajući se na istorijske izvore, sa sviješću o negativnoj ulozi ruske propagande koja je još uvijek jaka čak i na Zapadu – kazala je Tatarenko.
Ističe da ukrajinski književnici često nastupaju i pred domaćom publikom – u Odesi, Mikolajevu, Hersonu – bez obzira na raketiranje ovih gradova. Za to je neophodna velika lična hrabrost.
– Pisci znaju da su potrebni svojim čitaocima i slušaocima, svjesni su uloge književnosti u strašnom vremenu. Zato putuju, zato govore, zato svjedoče – podvukla je.
Tatarenko je mišljenja da ratovi nisu isti, kao što nema istih života, ljubavi i smrti.
Govoreći o književnosti zemalja bivše Jugoslavije i njenoj prisutnosti u Ukrajini, naglašava da je u zadnjih 10 godina objavljeno više knjiga o ratu iz pera pisaca iz zemalja bivše Jugoslavije.
Slavistica, prevoditeljica Alla Tatarenko kaže da, kad se govori o književnosti koja je nastajala u ratu, posebnu pažnju zaslužuje ukrajinska recepcija bosanskohercegovačke književnosti, jer je vezana za ratnu temu.
– Ukrajinska spisateljica i prevoditeljica Katerina Kalitko, najzaslužnija za promociju književnosti BiH u Ukrajini, u svojim intervjuima više puta je govorila o paralelama i razlikama između istorije Ukrajine i Bosne, između mentaliteta njihovih stanovnika, o tome šta može ukrajinski čitalac (i pisac) naučiti od te književnosti. O tome sam pisala u tekstu ‘Kroz prizmu rata: recepcija bosanskohercegovačke književnosti u Ukrajini 21. stoljeća’ (Novi izraz, 87-88, 2022. – S. 93-112.) – navela je.
Kaže da su kad je počeo rat na istoku Ukrajine, Ukrajinci potražili u balkanskim književnostima odgovore na pitanja rata i mira, zato se među prevedenim knjigama može naći veliki broj knjiga o ratnim zbivanjima.
– Ukrajinska književnost koja je nastala u ratu zaista je jako dobra. Nerijetko je bolna, ali puna svjetlosti vjere i iskrena. I prije rata imali smo odlične pisce, ali ukrajinska književnost nije bila u žiži interesovanja stranih čitalaca. Veoma skromna promocija vrijednih djela, a i mali broj prevodilaca s ukrajinskog doprinijeli su situaciji da se glas ukrajinskih književnika skoro nije čuo u svijetu – ističe Tatrenko.
Dodaje da su tragični događaji rata probudili interesovanje za Ukrajinu i ukrajinsku književnost, te da su mnogi od autora koji su sada postali poznati u inostranstvu, i prije rata objavljivali vrijedne knjige.
– Kad je riječ o poeziji koja je rođena u ovo dramatično vreme, ona se piše i čita više nego ranije – zato što je ona lijek za dušu i dodir ljepote. Vjerujem da će se pojaviti i jako dobra proza, a nadam se da će strani čitaoci otkriti za sebe i ukrajinsku književnost koja je nastala u vrijeme mira. I onu prijeratnu i onu koja će se tek stvarati – podvukla je u razgovoru za Fenu profesorica katedre za slavistiku Univerziteta „Ivan Franko“ u Lavovu.
Alla Tatarenko je doktor filologije, predaje srpsku i hrvatsku književnost, kao i postmodernizam u slovenskim književnostima. Prevodilac, esejista. Bavi se istorijom slovenskih književnosti, književnom kritikom, pitanjima ukrajinsko-slovenskih kulturnih veza. Autorica je više od 290 radova o srpskoj, hrvatskoj, ukrajinskoj, poljskoj, bugarskoj književnosti, objavljenih u Srbiji, Ukrajini, Hrvatskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Bugarskoj i oko 100 prevoda sa srpskog i hrvatskog na ukrajinski jezik i sa ukrajinskog na srpski i hrvatski.
(BHRT)
