Iako ne postoji savršeno djetinjstvo, gotovo svaki roditelj teži tome da ga pruži svom djetetu.
Paradoksalno, dok se odrasli brinu o velikim stvarima poput ishrane, obrazovanja ili vremena pred ekranima, djeca primjećuju sitnice koje roditelji često smatraju nevažnim.
Spisak roditeljskih briga je beskrajan, ali odgovori nisu uvijek očigledni. Ipak, jedno je sigurno: roditelji koji odgajaju s ljubavlju i dobrotom pronalaze različite načine da budu najbolji što mogu, a upravo ono što njihova djeca primjećuju to i dokazuje.
1. Nedosljednost u pravilima
Jedna od sitnica koje djeca primjećuju više nego što roditelji misle jeste nedosljednost u pravilima i granicama. Biti dosljedan roditelj težak je posao, ali izuzetno vrijedan kada je riječ o postavljanju očekivanja za dječje ponašanje. Djeca primjećuju kada roditelji jedno govore, a drugo rade.
Prepoznaju i kada se pravilo ne primjenjuje pravedno. Nedosljednost je zbunjujuća jer djeci otežava da se osjećaju sigurno i da u potpunosti vjeruju roditeljima.
Istraživanje Univerziteta Duke pokazalo je da već predškolska djeca znaju razliku između prekršenog obećanja s dobrim razlogom i lošeg izgovora. Kako objašnjava autor studije Leon Li:
„Moral je zajednički temelj koji dijelimo s drugima, s uzajamnim očekivanjima o tome kako bismo se trebali ponašati i šta se smatra valjanim opravdanjem. Mala djeca vrlo se rano prilagođavaju tom zajedničkom temelju.“
Dosljednost takođe snažno utiče na to kako djeca razumiju sebe i svoje mjesto u svijetu. Uči ih razumijevanju granica, što je izuzetno važna vještina tokom odrastanja. Iako je određena doza nedosljednosti neizbježna, postavljanje jasnih pravila i dosljednih posljedica najbolji je način za podsticanje djetetovog emocionalnog razvoja.
2. Promjene u rutini
Djeca vole rutinu i zato primjećuju i najmanju promjenu u svom dnevnom rasporedu. Uspostavljanje rutine ne mora biti komplikovano; može biti jednostavno poput čitanja priče prije spavanja ili slušanja muzike za vrijeme doručka.
Rutine mogu imati praktičnu svrhu, poput učenja djece važnosti kućnih obaveza. Takođe imaju i simbolično značenje za porodice, pomažući roditeljima i djeci da se osjećaju emocionalno povezano.
Prema članku u časopisu Journal of Family Theory and Review, postoji direktna veza između rutina i razvoja djeteta. Istraživači su primijetili da je dosljedna dječja rutina povezana s boljom regulacijom ponašanja i emocija.
Djeca uključena u porodične rutine pokazuju razvijenije emocionalno razumijevanje i empatiju te stvaraju snažne veze s drugim ljudima, čak i izvan porodice. Rutine takođe mogu jačati dječju otpornost i pružiti im osjećaj sigurnosti jer znaju šta mogu očekivati.
3. „Skrivene“ napetosti među roditeljima
Djeca su poput malih emocionalnih barometara: osjete kada je odnos njihovih roditelja napet. Suptilne napetosti primjećuju više nego što odrasli misle. Prate male promjene u komunikaciji i emocionalnim signalima, kao i govor tijela svojih roditelja.
Iako je normalno da se roditelji ponekad sukobe, djeca su obično pronicljivija nego što se čini. Prema stručnjacima, najčešće svađe među roditeljima vode se oko novca, odgoja i discipline, kućnih obaveza te osjećaja međusobne zapostavljenosti.
Porodični sukob, čak i onaj neizgovoren, može stvoriti napetu atmosferu u domu zbog koje se djeca mogu osjećati zbunjeno ili emocionalno nesigurno. Objašnjenje da svađa ne znači da se roditelji ne vole može mnogo pomoći da se djeca smire.
4. Roditeljska rastresenost
Roditeljstvo zahtijeva nivo prisutnosti koji nije uvijek lako pružiti. Uostalom, neko mora pripremiti večeru, prošetati psa i složiti veš. Uz kućne obaveze, tu su i druge distrakcije, posebno jer naši telefoni pružaju stalni izvor ometanja. Možda se čini kao sitnica, ali djeca primjećuju kada su im roditelji zaokupljeni drugim stvarima.
Podaci pokazuju da su bebe i mala djeca manje sklona istraživanju okoline i pokazuju uznemirenost kada su im majke na telefonu. Mnogi stručnjaci za roditeljstvo ističu da je „glavni pokazatelj toga koliko vremena dijete provodi pred ekranom upravo to koliko vremena roditelj provodi pred ekranom“.
Prema izvještaju Dječje bolnice Lurie, „kvalitetno porodično vrijeme pomaže djeci da se razvijaju“, kaže dr. Alyssa Cohen, pedijatrica i istraživačica. „Preporučujemo porodicama da odrede periode ili prostore u domu bez ekrana, na primjer tokom obroka, kako bi podstakli neometanu povezanost.“ Iako je nerealno očekivati da roditelji nikada ne koriste telefone, rjeđe korištenje sigurno bi koristilo njihovoj djeci.
5. Djela dobrote
Djela dobrote još su jedna stvar koju roditelji možda ne smatraju važnom, ali ih djeca odmah primijete. Djeca svakodnevno uče kako se ponašati u svijetu posmatrajući roditelje, učitelje i vršnjake. Vide kada njihovi roditelji pozdravljaju komšije ili pomažu drugima. Upijaju informacije o tome jesu li im roditelji ljubazni prema drugima i koriste to kao model za vlastiti pogled na svijet.
Istraživanje iz časopisa Frontiers in Psychology otkrilo je da djeca imaju jasno razumijevanje o tome šta znači biti ljubazan. Studija navodi da se ljudski osjećaj za moral razvija u djetinjstvu, uz napomenu da „čak i bebe posjeduju osnovni skup načela koji vodi njihovo društveno i moralno prosuđivanje“.
Nakon razgovora s djecom uzrasta od 5 do 6 godina, istraživači su utvrdili da djeca dobrotu vide kao nešto što utiče i na onoga ko je pruža i na onoga ko je prima, ali i na sliku koju imaju o sebi. Svjedočenje dobroti u malim, svakodnevnim interakcijama gradi dječju emocionalnu inteligenciju i uči ih empatiji.
6. Iskazivanje nježnosti
Djeca posmatraju kako njihovi roditelji iskazuju nježnost – i prema njima i međusobno – a to snažno utiče na njihov razvoj. Pomaže im da se osjećaju sigurno i pokazuje im kako biti brižan i pun ljubavi prema drugima.
Dodir je ključan dio dječjeg razvoja. Jedno od prvih iskustava koje beba doživi jeste dodir roditelja. Kako je navedeno u jednoj psihološkoj studiji:
„Djeca kroz dodir uče biti ljudi.“
Studija je pokazala da je pozitivan dodir povezan s društvenim napretkom, empatijom i srećom.
Suprotno tome, negativan dodir može biti povezan s antisocijalnim ponašanjem, koje uključuje povlačenje, nepovjerenje, depresiju i anksioznost. Male geste privrženosti, poput zagrljaja i držanja za ruke, šalju poruku brige koju djeca primjećuju više nego što roditelji misle.
7. Kvalitetno provedeno vrijeme
Može biti teško uklopiti porodično vrijeme između škole, posla i brojnih dječjih aktivnosti, ali provođenje fokusiranog zajedničkog vremena pomaže djeci i roditeljima da ostanu povezani. Djeca primijete kada su roditelji rastreseni i cijene trenutke kada su zabava i zajedništvo u prvom planu.
Psihologinja dr. Sheryl Ziegler objašnjava da je reagovanje na dječje potrebe nešto što djeca ne samo da primjećuju nego im je i potrebno. Biti roditelj koji reaguje „podrazumijeva da prihvatate stanje u kojem se vaše dijete u određenom trenutku nalazi i da ste osjetljivi na njegove potrebe“.
Često ono što izgleda kao izliv bijesa zapravo je vapaj za pažnjom. „Roditelj koji reaguje gleda ispod površine onoga što se događa i prilagođava se onome što je djetetu zaista potrebno“, zaključila je dr. Ziegler.
Čak i kratko kvalitetno vrijeme bolje je nego nikakvo, a djeca žude za njim i primijete kada ga nema.
8. Riječi i djela ohrabrenja
Djeca obično primjećuju način na koji se roditelji odnose prema ljudima u svom životu. Vide kako roditelji razgovaraju s prijateljima, članovima porodice pa čak i strancima na ulici.
Kada roditelji imaju negativan stav, djeca uče da je u redu biti prezriv. Kada roditelji nude riječi ohrabrenja ili pomoć ljudima u svojoj zajednici, djeca uče kako pružiti podršku.
Empatija je naučena vještina, što znači da je i djeca i odrasli mogu razvijati vježbom. To takođe znači da roditelji uče djecu toj vještini kroz razgovor, praksu i vlastiti primjer.
Djeca primjećuju kada se njihovi roditelji prema drugima odnose sa saosjećanjem i poštovanjem. Što su roditelji veća podrška drugima, djeca bolje razumiju kako se i sama trebaju ponašati.
9. Proslava malih pobjeda
Djeca primjećuju kada njihovi roditelji slave male pobjede. Vide kada im roditelji odaju priznanje za sitnice, poput pospremanja za sobom ili rješavanja teškog matematičkog zadatka bez suza.
Većina životnih postignuća sastoji se od malih pobjeda. Postoje velike prilike za slavlje, poput diplome ili vjenčanja, ali većinu vremena provodimo ostvarujući manja postignuća.
Roditelji koji prepoznaju kada su njihova djeca uspjela u nečem malom, ali teškom, šalju im poruku da su sposobna savladavati izazove. Slavljenje malih pobjeda pomaže u izgradnji dječjeg samopoštovanja i samopouzdanja, što je krajnji cilj roditeljstva.
10. Upoređivanje s drugima
Ponekad upoređivanje proizlazi iz dobre namjere, na primjer kada roditelj podstiče dijete da se prijavi za školsku predstavu kao i druga djeca iz razreda. Ipak, čak i kada je dobronamjerno, upoređivanje može biti veoma štetno za dječje samopoštovanje.
Neki oblici upoređivanja zasnivaju se na kritici, kao kada roditelji favorizuju jedno dijete i stalno pitaju zašto se drugo ne može ponašati poput njega.
Prema stručnjacima, dugoročni negativni efekti favorizovanja prate djecu i u odraslom dobu, navodeći ih da vjeruju kako nisu jednako vrijedni ljubavi.
Kada roditelji upoređuju svoju djecu s drugima, uče ih da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu. Suzdržavanje od mjerenja djece prema spoljnim mjerilima pomaže im da postanu upravo ono što trebaju biti.
11. Nošenje sa stresom
Među brojnim izazovima roditeljstva, sposobnost održavanja emocionalne regulacije je ključna. Djeca primjećuju kako se njihovi roditelji nose sa stresom i, kako odrastaju, sklona su preslikavati reakcije koje su naučili od njih.
Prema godišnjem istraživanju Američkog psihološkog udruženja, 73 odsto roditelja osjeća stres zbog društvenog, akademskog i emocionalnog razvoja svoje djece. Osjećaj stresa dio je brige za druge, ali način na koji se s njim nosimo može imati velike posljedice.
Iako se roditeljima može učiniti primamljivim da potisnu stres, studija sa Univerziteta Washington State otkrila je da roditelji koji to čine zapravo prenose te emocije na svoju djecu.
Autorka studije, profesorica Sara Waters, izjavila je:
„To pokazuje šta se dešava kada djeci kažemo da smo dobro, iako nismo. Namjera je dobra – ne želimo ih opterećivati. Ali možda postižemo upravo suprotno.“
Dodala je i sljedeće:
„Istraživanja pokazuju da je djeci utješnije kada se njihovi osjećaji uvaže, umjesto da im se samo kaže ‘Sve će biti u redu’.“
Waters je zaključila da je bolje da roditelji izraze svoje emocije i dopuste djeci da učine isto.
„Samo sjednite s njima i pružite im priliku da sami regulišu te emocije na svoj način. I pokušajte učiniti isto za sebe – dopustite sebi da budete frustrirani i emotivni“, savjetovala je ona, prenosi Index
