Riječ je o lisici koja, sudeći prema snimci, vrlo vjerojatno ima šugu. No, riječ je o bolesti koja nije opasna za ljude, tvrdi za Jutarnji, vršitelj dužnosti ravnatelja Zoološkog vrta u Zagrebu, Damir Skok. On kaže da lisičja šuga nije zoonoza, odnosno bolest koja prelazi sa životinje na ljude, ali ni na druge životinje. Tako kućni ljubimci, iako i oni znaju imati šugu, ovu bolest neće dobiti.
“Uvijek mi je žao kad pročitam da se digla hajka na bolesnu životinju. Spominje se i bjesnoća. Apsolutno je nemoguće samo tako vidjeti je li životinja bijesna, to se obično ustanovi tek nakon promatranja ponašanja. Ovako, na prvi pogled, nema šanse da se to utvrdi. To što ljudi misle da je bijesna jer se približila naselju je posljedica šuge, ne nužno bjesnoće. Naše iskustvo u Zagrebu pokazuje kako lisice koje imaju demodex slabije jedu, mršave su i gladne, pa dolaze do ljudi, jer je hrana kod nas dostupna. Često kopaju po smeću”, rekao je Skok.
Životinji treba pomoći
On je istaknuo da ova životinja nije opasna, već joj treba pomoć ljudi da bi se oporavila. Lisica u sličnom stanju zabilježena je prije nekog vremena i u Zagrebu. Ulovljena je te izliječena u oporavilištu za divlje životinje, a zatim puštena u prirodu.
Premda izgleda loše, a mnogi ljudi misle kako je riječ o zarazi, šuga se zapravo lako liječi. Dovoljni su antibiotici, antiparazitici i pojačivači imuniteta. Nakon oporavka, životinja će se početi normalno ponašati, a dobit će i svoj prirodan izgled.
Šugu uzrokuju grinje koje se množe pod kožom. Najčešće se pojavljujue kod pasa lutalica ili onih koji su zanemarivani i držani u nehigijenskim uvjetima. Za razliku od lisičje šuge, pseća šuga može prijeći na druge životinje ili čovjeka.
Kod čovjeka nastaju iritantne promjene na koži koje izazivaju svrbež, zbog čega je ova bolest poznata u narodu kao svrab. U Republici Hrvatskoj godišnje se prijavi manje tisuću novooboljelih od svraba, dok je u svijetu broj oboljelih oko 300 milijuna godišnje.
