Šta smo naučili iz epidemiološkog trilera “Zaraza”: Strah se širi brže od virusa

Prije deset godina Steven Soderbergh je snimio jezivi film “Contagion” (2011.), triler čiju fikciju živimo danas u stvarnosti. Od WHO-a do nultog pacijenta, film je predstavio svojevrsni rječnik epidemiologije.

Temperatura, slabost, kašalj i nema vas do večeri. To je ukratko radnja jednog od najtraženijih naslova na internetskim pretraživačima i streaming servisima u pandemijskoj godini. Triler “Contagion” Stevena Soderbergha, snimljen 2011. godine, govori o respiratornom virusu MEV-1. Deset godina je prošlo, a vizija svijeta poharana virusom, koji je na čovjeka prešao tako što jedan kuhar u Hong Kongu nije oprao ruke nakon što je tranžirao svinju u restoranskoj kuhinji, nikada nije bila realnija. Stvarnost se brutalno poigrala s fikcijom i teško da je i jedan film dobio takav proročanski imidž kao priča o misterioznom virusu koji napada pluća stanovnika širom svijeta, donoseći smrt u samo nekoliko sati.

Jude Law u filmu “Zaraza”
Jude Law u filmu “Zaraza”

O tome koliko je “velik” ovaj film, najbolje svjedoči činjenica da Gwyneth Paltrow umire u nekoliko prvih minuta filma, kako bi se našalili mnogi poznavaoci holivudske A glumačke liste i vještina castinga.

“Ne razgovaraj ni s kim. Ne diraj nikoga”

Ubrzo nakon što se vrati s poslovnog puta u Hong Kongu, samozatajna nevjerna supruga Beth Emhoff (Gwyneth Paltrow) umire u agoniji. Njezin sin umire istoga dana, a smrtonosni virus počinje se širiti velikom brzinom i zahvaća svjetsku populaciju u pandemijskim razmjerama. Činovnici i medicinsko osoblje Svjetske zdravstvene organizacije nastoje žurno pronaći nultog pacijenta, a potom i lijek koji će zaustaviti širenje smrtonosne zaraze. Kate Winslet igra epidemiologinju koja pokušava rasvijetliti put virusa, dok Jude Law kao istraživački blogger pokušava doći do senzacionalističkih, prljavih činjenica o manipulaciji bolesću.

Kate Winslet kao epidemiologinja u “Zarazi”
Kate Winslet kao epidemiologinja u “Zarazi”

Ovo je jedan od rijetkih filmova u kojem je predstavljen rad epidemiologa i lovljenje kontakata zaraženih osoba, a možda jedini u kojem je predstavljen rad omraženog WHO-a, koji se zapliće u kontradiktornim izjavama i teorijama zavjera svih vrsta. Kada je u aprilu prošle godina, u vrijeme sveopćeg lockdowna, ovaj film dospio u fokus pažnje svjetske javnosti, Jude Law je rekao kako su na snimanju imali savjetnike virusologe i epidemiologe, koji su ih ozbiljno upozoravali na to kako je moguće da se priča filma obistini u budućnosti.

Osim što smo saznali način na koji virus sa životinje prelazi na čovjeka (u pravilu zbog egzotičnih gastronomskih poriva kineske populacije), film je ponudio pravila vezana za epidemiologiju i neumoljivu statistiku koja se aktivira prilikom širenja bolesti, kao i objašnjenje sekvencioniranja virusa. Kate Winslet u jednoj od žučnih scena sastančenja u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kaže da lice dodirujemo rukama u prosjeku nekoliko hiljada puta dnevno. Virus se u “Zarazi” širi tako što infektivni ljudi dodiruju određene površine ili putem aerosola kontaminiraju zrak virusima, koji poslije zahvataju respiratorni sistem. U završnoj sceni filma saznajemo kako je virus MEV-1 prešao na svinju, koja je završila na jelovniku jednog restorana. Svinja je pojela komad banane. Bananu je u panici odbacio zaraženi šišmiš, bježeći s palme koju je, pak, htio porezati čovjek. Naoko manje izgledno u praksi, ovaj put virusa je zapravo metafora o destrukciji prirodnih resursa, što se naposlijetku vrati kao bumerang.

Marilon Cotillanrd u filmu “Zaraza”
Marilon Cotillanrd u filmu “Zaraza”

Upozorenje epidemiloginje o tome kako ne treba ni s kim razgovarati niti dodirivati bilo koga, samo je slika svijeta u kojem živimo danas, socijalne izolacije koja igra nemilosrdne igrice s mentalnim zdravljem ljudi. Poljedice otuđenosti i lockdowna psihijatrijske klinike osjećaju već neko vrijeme, a razmjere duševne štete koju trpi svjetska populacija, tek ćemo vidjeti.

Urađen u maniru akcionih filmova iz sedamdesetih, “Zaraza” pozicionira gledatelja u psihozu neizvjesnosti. U ovoj igri svi igraju najbolje kako znaju, a neki od onih koji upravljaju epidemijom baš i ne moraju imati najbolje namjere. Laurence Fishburne, koji drži napete press konferencije ispred organizacije koja se brine za zdravlje čovječanstva, neodoljivo podsjeća na etiopljanskog biologa Tedrosa, šefa WHO-a.

Otvaranje Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine
Otvaranje Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine

Samo godinu dana nakon premijere Soderberghovog filma, u Londonu su otvorene 30. Olimpijske igre. U jednoj od scena spektakularnog otvaranju pod rediteljskom palicom Britanca Dannyja Boylea (“Trainspotting”, “28 dana kasnije”) događa se uprizorenje pandemije. Nebrojeni kreveti i medicinske sestre bore se za živote ljudi dok se nad njih nadvija crna smrt. Scena je otvorila prostor da se razmašu teoretičari zavjera, ali i pokazala kako stvarnost imitira umjetnost u većoj mjeri nego što umjetnost imitira život.

 

(Klix)