Nakotilo se posljednjih godina nekakvih drskih i bezobraznih novinara, pitaju i šta treba i šta ne treba. Ne zarezuju oni, tako nevaspitani i neodgojeni, to što je neko predsjednik entiteta ili države, kako to ko shvata, ništa je njima začešljati se da svojim neumjesnim pitanjima provociraju i premijera ili predsjednika parlamenta, ko da su sa njima, božemeoprosti, ovce čuvali. Ne ferma ta nekulturna kasta to što su se ti ljudi, baš zbog žrtvovanja za narod, našli na meti mrskog i vanustavnog pravosuđa u jednom politički montiranom procesu. Malo im je njihove muke zbog raspisanih naloga za privođenje, nego ih još ti novinarski neotesanci sekiraju raznim provokativnim pitanjima o hapšenju i privođenju. Što se fino ne ugledaju na ove novinare koji dolaze iz vaspitanih, domaćinskih medijskih kuća, koji predsjednika i premijera, a bogme i predsjednika skupštine, smiju pitati samo ono što oni hoće, što naruče i što njima odgovara?
Vakat je, brate, da se zaustavi ova medijska anarhija i da se jednom zavede red u medijskom prostoru jer ne može svako kukurikati šta mu padne na um i udarati na živce i obraz narodnih vođa. Pravo ima Dodik što je polovinom sedmice razjurio ove nepodobne i nepoželjne novinare iz predsjedničkih i skupštinskih dvora, zabranio im ulazak i naružio njih i njihove medijske mentore, pa više ne mogu sijati smutnje i zablude po kojekavim medijima finansiranim od raznih Soroša, JU ES EID-ova i drugih stranih zavojevača. Koliko su ti pogani ljudi, što stalno nešto prčkaju po podacima o tuđoj imovini, zajedno sa raznim opozicionim probisvijetima zatrovali kompletan politički ambijent najbolje pokazuje to što je premijer Republike Srpske Radovan Višković, i to u skupštinskim klupama, došao u poziciju da se brani potresnim argumentom – neće čovjek više da sluša laži na svoj račun od ljudi koji su pet puta u većem kriminalu nego što je on sam. Ko zna šta je u naletu svog prepoznatljivog retoričkog izobilja namjeravao reći, ali na kraju ispade da je rekao nešto što baš i nije namjeravao – kakve su tek to lopovčine ako su ga baš za toliko pretekle? Oni zlobni, što uvijek rovare protiv vlasti, jedva dočekaše da kažu – jezik hoće pravo.
Opasna su čeljad ti novinari što nikako neće u suru. Niko im, brate, ne brani da blate opoziciju, protivnike režima, da ih nazivaju izdajnicima i raznim pogrdnim imenima, kako to rade ovi poslušni, uljudni novinari iz režimskih medija, ali jok – ono odmah udari na vlast. Kad ih je predsjednik naružio što su tako drski i bezobrazni, pa pitaju što ne treba, onda se digoše razna novinarska udruženja da pozovu na bojkot svih predsjednikovih aktivnosti.
Srećom, preduhitrio ih je, pa je on počeo bojkotovati tu bahatu novinarsku bratiju. Ko god ga upita nešto škakljivo, što mu se ne sviđa, odmah ga naruži, kaže mu da je neznalica, da nema pojma šta priča i da mu nekakvi mentori šapću pitanja. Onima koji su odviše neposlušni odmah u startu zabrani i da postavljaju pitanja, a ako su i odranije poznati po čudnoj sklonosti da pitanjima uznemiravaju predsjednika, fino ih išćera napolje i zabrani im ulazak. Neće ti probisvijeti ugrožavati demokratiju i narušavati slobodu medija i pitati šta je njima ćeif, zna se ko je gazda.
Kad se taj bojkot privede kraju i kad predsjednik rašćera i ostale medijske kuće čiji novinari bi da nešto pitaju na svoju ruku, ostaće samo časni i pošteni režimski novinari, koji su toliko profesionalno izrasli da nekim svojim šestim čulom tačno znaju šta predsjednik želi da ga pitaju. Kad ih čovjek gleda u razgovoru sa tim svojim najdražim gostom, učini mu se, kako ovih dana za iste takve novinare konstatovaše neke naše kolege u Srbiji, da su oni gosti u sopstvenom studiju u emisijama koje vodi predsjednik.
Tako će predsjednik bojkotom novinara dovesti u red medijski prostor u entitetu. I treba, brate. Neće valjda dozvoliti da mu rulja dođe pred njegov vlastiti javni servis, ko Aleksandru Vučiću u Beogradu, pa da mu drsko i izazivački skandira “vijesti su vam krvave”.
