Spasio komšiju iz nabujale rijeke

U pravoj drami sa srećnim završetkom, u selu Slatina udaljenom dvadesetak kilometara od Foče, šezdesetdvogodišnji Radomir Vrećo spasao je iz nabujale rijeke svog komšiju sedamdesetogodišnjeg Radivoja Pejovića.

Pejović, koji je iz Gornje Slatine, svratio je kod Vreća u Donju Slatinu na komšijski razgovor, nakon čega se kasno poslije podne zaputio kući preko Slatinske rijeke, koja ljeti više liči na potok, ali u ovo doba godine višestruko naraste i potpuno podivlja.

Vrećo je Srni ispričao da je u svom dvorištu čekao da vidi kada će se komšija pojaviti na putu sa druge strane rijeke.

Minuti su prolazili, a njega nije bilo, a kada je prošlo pola sata, Vrećo je vidio da je vrag odnio šalu, pa se zaputio za komšijom.

Došao je do rijeke, do mjesta gdje je premoštena gredom, i ugledao Pejovića u vodi kako se drži za drvo na drugoj obali.

Vrećo je rekao da je u tom trenutku njegovog komšiju izdala snaga i ponijeli su ga talasi nabujale rijeke.

“Odmah sam skočio, došao do njega i uhvatio ga, a i mene je voda nosila nekoliko metara. Priđemo kraju, izvučem ga jedva na obalu, dugo sam ga vadio, jer je bio mokar, težak. Istjeram vodu iz njega, vidim zatvorene mu oči, ne diše. Dao sam mu vještačko disanje, masirao ga, prevrtao, kad poče da diše. Odmah mi je lakše bilo”, ispričao je Vrećo.

Brzo je pozvao hitnu pomoć i svog sina Branislava koji radi u Univerzitetskoj bolnici.

Dok su čekali hitnu, mokre, na temperaturi ispod nule, hvatala ih je zima.

Radomir Vrećo priča da je nakon sat vremena stigla hitna pomoć i odvezla Radivoja u Bolnicu, gdje je trenutno na liječenju.

“Kada sam ga izvukao, Radivoje sigurno nekih pet-šest minuta nije davao nikakvog znaka, jer voda ga je nosila nekih 40 metara. Pao je pri kraju mosta, a zapravo to nije most neko neka gredica, vrljika, a voda golema, nosi panjeve. Ko zna koliko dugo se držao za drvo, a kada sam ja došao, otkačio se. Bio je to zadnji momenat, možda da sam i sekundu zakasnio ne bih ga spasio”, naveo je Vrećo.

Kada je Pejović došao sebi prve riječi bile su mu “Rašo, pomozi”.

“Govorio sam mu samo da ne zaspe, a on je ponavljao zima mi, zima mi”, prenio je Vrećo.

Nakon što je komšiju predao u ruke ljekara, Radomir Vrećo se mokar uputio do svoje kilometar udaljene kuće.

“Dok sam došao kući, na meni se sve zaledilo, svu noć sam se sušio”, završava priču Vrećo.

 

 

(nezavisne)