Fudbal nisu samo golovi, pobjede i porazi. Ukoliko je fudbal metafora života, onda se on mjeri količinom emocija koje ostavi iza sebe. Sve utakmice nakon te koševske nadrealne sportske poslijeratne bajke samo su statistika
Bosna i Hercegovina večeras igra protiv Italije. Ulog nije samo pobjeda; ulog je karta za Svjetsko prvenstvo. Još jedan baraž, još jedna historijska prilika.
Na Bilinom polju mala Bosna dočekuje fudbalskog giganta. Ne igramo mi samo protiv četverostrukih prvaka svijeta; igramo protiv statistike, protiv logike, pa i protiv samog zdravog razuma.
U dubini duše, svjesni smo da tražimo nemoguće.
Ipak, u glavi već vrtimo filmove: zamišljamo neku ludu mladalačku energiju, onaj labuđi pjev “starog lava” Edina Džeke. Sanjamo kako se moćni italijanski vezni red, predvođen Sandrom Tonalijem, ledi pod bosanskim snijegom usred proljeća. Vizualiziramo loptu koja Donnarummi bježi kroz promrzle prste i koprca se u mreži.
Čuda su rijetka, ali u Bosni su ona jedini način preživljavanja.
Između snova o Zenici i sjećanja na Koševo 1996.
Dok se lagano „nabrijavamo“ za utakmicu, u meni se počeo vrtjeti film od prije tri decenije. Trideset godina je prošlo od ONE utakmice na Koševu.
Možda se u Italiji ta utakmica i ne pamti, ali u Bosni nikada nije zaboravljena.
U još uvijek ratom razrušenoj zemlji, gdje rane nisu ni počele zacjeljivati, stižu svjetski viceprvaci. I to nisu bili neki “humanitarni” Italijani, neka treća postava poslana reda radi. Ne, na teren su nam izašli najveći: Albertini i Maldini, serijski osvajači svega što se u fudbalu može osvojiti, ispred Tolda na golu, a u napadu Zola, Simone, Chiesa… Na klupi – niko drugi do legendarni Arrigo Sacchi.
Italijani su došli igrati fudbal u Sarajevo u trenutku kada niko drugi nije želio doći u ratom razorenu zemlju. Kada su mnogi oklijevali i kalkulisali, Italijani su pokazali kakvi prijatelji treba da budu.
Prijateljska utakmica – možda je klišej reći, ali te 1996. za nas je zaista bila mnogo više od fudbala. Tom utakmicom nezvanično je okončan rat, barem u onom sportskom segmentu.
Put prema stadionu kroz polja bijelih nišana
Sjećam se da se igralo po danu. Iako je u grad stizao svjetski spektakl, utakmica nije mogla čekati noć. Razlog je bio neraskidivo vezan za rat: reflektori na stadionu bili su uništeni.
Nismo išli u školu. Da li su nas pustili ili smo pobjegli s časova, danas više nije ni važno. Sjećam se samo da smo od jutra tumarali gradom, pjevali, galamili… kao da se igra finale Svjetskog prvenstva.
Krenuli smo prema Koševu nekoliko sati ranije. Korteo je krenuo sa Skenderije, pored razrušene zgrade Vlade i spaljenih sarajevskih nebodera Mome i Uzeira.
Dok smo se peli uz blago brdo prema stadionu, prošli smo pored pomoćnih terena. Da nije bilo rata i opsade, Italijani bi se tu zagrijavali za meč. Umjesto toga, dočekali su ih bijeli nadgrobni nišani – pomoćni tereni postali su groblje za više od 10.000 ubijenih Sarajlija, jer u gradu pod četverogodišnjom opsadom srpskih snaga više nije bilo mjesta za ukop.
Odmah pored je i Zetra, koja je bila ograđena bodljikavom žicom; u njoj su i dalje bili mirovnjaci UNPROFOR-a.
Sam stadion Koševo bio je razrušen. Samo su sjedišta na centralnoj zapadnoj tribini bila djelomično obnovljena. Moje društvo i ja smjestili smo se na goli beton sjeverne tribine. Kažu da je bilo 40.000 ljudi. Niko nije imao dres svoje reprezentacije, skoro da nije bilo ni zastava.
Tek smo izašli iz rata – dresova još nije ni bilo u prodaji.
Bez dresova, bez zastava, na golom betonu, ali pod suncem koje je tog novembra grijalo kao usred ljeta, odigrala se najveća utakmica naših života.
Nije to bila “fudbalska” atmosfera u klasičnom smislu. Najbolji opis bio bi – kolektivno opuštanje grča i frustracije. Euforija koja iz ove perspektive više liči na neko polukontrolisano, nelogično ludilo. Činilo se da smo ponovo dio svijeta. Igra se lopta. Sa pravom reprezentacijom. I još pobjeđujemo.
Sjećam se gola koji je postigao Hasan Salihamidžić – mladić koji je obećavao u Njemačkoj, a koji je samo četiri godine ranije iz zemlje pobjegao kao izbjeglica s jednom kesom u ruci. Zabio je „odbijanac“ koji se nekako promigoljio kroz noge kolosa iz odbrane Milana. Ni Toldo je nije stigao. Sjećam se i Elvira Bolića, kako je izigrao ofsajd zamku (sreća pa tada nije bilo VAR-a), lagano zaobišao golmana i zabio i drugi. Chiesa je kasnije pogodio za Italijane, ali to više nikome nije bilo važno.
Pobijedili smo svjetske viceprvake. Fudbal se vratio u Sarajevo.
Više od pobjede: Kako nam je fudbal vratio svijet
Kasnije ću kroz novinarski rad saznati da su Italijani platili sve. Da su finansijski pomogli našem tek formiranom savezu, da su odvojili velike donacije za dječiju hirurgiju i dječije selo u Sarajevu. Olimpijski komitet i Nogometni savez Italije kasnije su pomogli i obnovu onih uništenih reflektora stadiona Koševo.
Saznao sam i da je dolazak Italijana zapravo otvorio sarajevski aerodrom – njihov let bio je prvi civilni let poslije rata. Sve što je Italija mogla učiniti tada, učinila je. Znam da su Italijani nakon ove utakmice na Koševu bili naši najveći lobisti u UEFA-i i FIFA-i da počnemo igrati utakmice na domaćem terenu. Ali i bez tog naknadnog znanja, Italija je za nas te 1996. učinila sve.
Ne mogu reći da bi mi bilo svejedno ko će pobijediti u utorak u Zenici na Bilinom polju. Naravno da se nadam plasmanu Bosne na Svjetsko prvenstvo.
Ali fudbal nisu samo golovi, pobjede i porazi. Ukoliko je fudbal metafora života, onda se on mjeri količinom emocija koje ostavi iza sebe.
Ako je to tačno, utakmica s Italijom na Koševu 1996. je za mene bila – sve. Utakmice nakon te koševske nadrealne sportske poslijeratne bajke samo su statistika.
Grazie, Italia!
