Himzo Crnkić (1947 – 2011)
“Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.”
Ovaj stih si volio, i on kao da je opisivao tebe. Gledao si u ljude srcem, a u život s nadom. Bio si profesor bosanskog jezika i književnosti, ali prije svega učitelj života. Nisi samo predavao lekcije iz knjiga – učio si kako ostati čovjek, kako sačuvati obraz, kako poštovati svakoga.
Bio si stub naše porodice, tiha snaga na koju smo se oslanjali. Tvoj vedri duh unosio je svjetlost i kad je bilo teško. Tvoja riječ imala je težinu, ali i toplinu. Nikada nisi dijelio ljude po imenu, porijeklu ili položaju – za tebe su postojali samo dobri i loši ljudi, i uvijek si birao da u svakome tražiš ono dobro.
Voljen kao profesor, cijenjen kao čovjek, ostavio si trag u generacijama učenika koji te i danas spominju s poštovanjem. Bio si društveno aktivan, odgovoran i dosljedan – čovjek koji je živio ono što je govorio.
Nedostaješ u svakom porodičnom okupljanju, u svakom savjetu koji bismo danas rado čuli, u svakom osmijehu koji bi razbio tišinu. Nedostaje tvoja mudrost, tvoj humor, tvoja smirenost. Ali tvoja dobrota ostaje – u nama, u našim riječima, u našim postupcima.
S ponosom i neizmjernom ljubavlju čuvamo tvoje ime i tvoje vrijednosti.
Tvoja supruga Fatima, snaha Sandra, unuke Amarea, Lea-Alma i Eli, zajedno s rodbinom i najdražim prijateljima.
Zauvijek u našim srcima, pod zvjezdanim nebom koje si toliko volio. 🤍
