Davno sam radio na problemu vodoopskrbe u Doribabi. Bilo je početkom 90-ih godina. U ono doba ljudi su bili prisiljeni raditi svojim sredstvima i snagama. Nije to bilo lako. Selo je bilo, u neku ruku, podijeljeno – na Gornju i Donju Doribabu.
Svojevremeno, mnogo kasnije, pisao sam o toponimu, nastanku tog sela. Pisao sam o ljudima i običajima. Negdje valjda još to postoji. A možda i ne. Jednostavno ne znam.) Odlučio sam sam na svoju ruku pomoći ljudima koliko mogu. Snimanje terena bilo je skupo, kao i trasiranje vodovoda sa objektima. Nisam mogao dobiti potreban instrument pa sam trasu “vozio” starinskim metodom pomoću tzv. križeva ili križeva (vjerojatno za moderne inženjere sasvim ne shvatljivo).
Naravno, ogromnu pomoć mi je pružala topografska karta i ondašnji avio-snimak. Ipak, na terenu nije išlo sve glatko, jednostavno i brzo. Dvojica aktivista su posebno bila angažirana Karadža /Ramiz?/ i Stipo Radovac uz još grupu mještana.
Kolčali smo stazu i istovremeno krčili prostor.
Bila je zima.
Vrijeme pred Božić, točnije na sam Badnji dan smo “dovukli” i locirali rasteretnu komoru i rezervoar.
Ljudi su svojski radili.
Nisu štedjeli sebe ni vrijeme.
Nikakve razlike ili nesporazumi, bez obzira na vjere ili narodnosti, nisu bili.
Jedan, jedini zahtjev je postavio Stipo: “Inženjere, ako zakasnimo s poslom, morat ćeš me odvesti u crkvu u Podmilacje”. Prihvatio sam obavezu. Karadža je radio svojski i najneobičnije je bilo što je stalno bio prisutan osmijeh na njegovom licu.
On nije bio mnogo visok čovjek, ali imao je neobično široka ramena. Sjećam se dobro, kasno poslije podne smo završili trasu i skupili smo se svi u Stipinoj kući. Svi radosni i sretni.
E, tu sam po prvi put vidio da domaćica ima posebno posuđe za komšije u koje nikada ni dio ni kap svinjskog mesa ili masti nije dospio kako ne bi povrijedili njihove vjerske običaje.
Pred kućom se peklo prase i jagnje. Stipane, prase i još jagnje? Nije li to malo rasipništvo? “A, bolan pa doći će komšije da čestitaju Božić, moram ih fino, ljudski dočekati.”
A Karadžinog smješka se sjećam do danas
Vrijedni ljudi, dobronamjerni su bili.
I da, odvezao sam do crkve Stipu i njegovu ženu, napisao je Nikola Kolja Jagarić.
