Znam da su mnoge rane dublje od mojih, razumijem one koji kažu da ne vole ni da čitaju ni da misle o stravičnim devedesetim. Bravo svima koji mogu da zaborave. To je pravo. Izbrišite sjećanja. Uljepšajte uspomene, ako možete. Ja ne mogu. Mnogi ne mogu.
Te noći, pred odlazak iz Jajca, bio sam tužniji i nesretniji nego ikad. Nije to bio samo strah, jer i nisam znao šta je ispred mene. Bile su to crne misli koje su kao maljem pogađale u potiljak, u mozak. Nije čudo da ljudi strahuju od misli više nego od ičega na svijetu, više nego od propasti, više čak i od smrti. Zato što misao gleda u ponor pakla i ne boji se. A opet, strah ne može bez nade, niti nada bez straha.
Uzalud sam te noći ubjeđivao sebe da je sve to strašan san, da će sve brzo proći, da možda neću morati na put za koji sam već karte kupio. Ne kažu džaba – nada zadnja umire. Kažem: stani malo, Šefkija, smiriće se ovo, nećemo mi bolan jedan na drugog nikad. U Jajcu je stvorena jedna divna zemlja koju smo voljeli, pa će se u Jajcu i odbraniti – mislio sam. Odbraniće je naša ljubav, naše bratstvo. Želio sam da tako bude.
Moja djeca su rođena tu. Svu radost života sam dotakao tu. O, Bože, prolazi mi kroz glavu, zar može ikad biti ljepše nego što je bilo, zar ima igdje ljepše nego što je ovdje? Tu sam, u ovom prelijepom gradu, godinama vaspitavao generacije sjajnih učenika. Vjerovao slijepo i u tu ljubav i u to što sam radio. Ali eto, ipak, krenulo je po zlu. Sve je puklo po najosjetljivijim šavovima – po bratstvu i jedinstvu, po nacionalnoj osnovi, po vjeri.
Putna groznica me uveliko zgrabila u svoje naručje. Sedam je sati, a treba da krenemo u deset. Ovako, rekoh pokušavajući da sakrijem nervozu:
„Zlatan, Alen i ja u deset moramo na put, za Linz.“
Nisam još ni završio, a Zlatan pita:
“A mama?“
„Mama će ostati. Mora raditi“, rekao sam.
„A sad pakujte se – nema rasprave, nema pitanja, nema želja.“
Osjećao sam kako mi preglasna tišina probija bubne opne i udara direktno u mozak.
„Na koliko dana i šta da pakujemo?“ – pitaju.
„Otkud znam, na koliko… koliko god – biće malo. Najviše pet-šest dana“, lažem.
Slažemo u torbe najbitnije. Kako god, ne može puno da stane. Ne može ono najglavnije: ne može bezbrižno djetinjstvo, ne može djetinjstvo, ne može ni mladost, ne može dio života. Ne može domovina. Ne možeš nju da zapakuješ – ne da se. To najviše voliš, a to ostavljaš.
Ostaju slike, ostaju knjige, ostaju Tolstoj, Selimović, Jesenjin, neki nedočitan pisci, moje novinarske bilješke. Sve što nosim je u jednoj torbi i mojoj glavi.
„Tata, možemo li ponijeti šah da malo igramo kad stignemo?“
„Ponesi“, rekoh.
A onda, poput noža u srce, misao: Bože, kad stignemo? Gdje kad stignemo? Mi nemamo gdje da stignemo. Kad ćemo igrati šah? Ali rekoh – ponesi, svakako ponesi, tek da nešto kažem.
I dok perem zube, čujem:
„Mama, ti plačeš? Što ti plačeš? Brzo ćemo mi nazad. Vidjećeš.“
Krećemo. Napuštam gnijezdo koje smo vili dvadeset godina.
A Bare, tog aprilskog jutra, kao iz najljepšeg sna ukradene, pokrivene nenadanim snježnim velom i suncem koje je nesebično rasipalo zlatnu prašinu po krovovima, pored puta, po okolnim brdima, po Starom gradu… Sve je izgledalo nestvarno lijepo. Možda i zato da nam bude teže.
Podsjeti me na opasku M. Jergovića da Jajce liči na lego-kocke. Može tako, Miljenko, jer su savršeno složene. Sve lijepo – osim naših torbi, osim naših misli.
Na autobuskoj stanici gužva. Bus već parkiran i možemo unutra. Guram djecu ispred sebe. Što od muke, što od gužve – gušim se. Želim samo da krenemo. Nije više ni važno kuda. U stvari, svejedno je. Mi nismo morali stići nigdje na vrijeme. I niko tada nije morao stići na vrijeme. Nas niko nije čekao nigdje.
Tačno u deset vozač sjeda i krećemo ka Donjem Vakufu. Na put slabe nade i prilično sigurnog beznađa. Mahinalno mašem rukom.
„Kome to mašeš, tata?“
„Mašem onom dimu sa Elektrobosne, mašem godinama što su prohujale, mašem Vrbasu što ravnodušno odnosi naše želje i nade.“
(Jajce Online)
