Vlatko Jurić je jajački koreograf koji je, decenijama do kraja prošlog stoljeća, svoje veliko znanje darovao svom gradu.
I ne samo njemu…
U nasljeđe ostavio uspomenu na svoj lik, svoj rad, znatno bogatstvo u originalnim narodnim nošnjama i znanje koje se,govorio je, postepeno gasi.
Znao je svašta, a nije bio svaštar. Umio je da prede, plete, hekla, sije, kroji, veze, kolo vodi, pleše…
Bio je čuvar tradicionalnih običaja, ustvari istorije o nama uvijene u čarobne boje i zvuke našeg šarolikog folklornog nasljeđa, lijepog kao sto i sam život može biti. Kad ljudi hoće.., a tada su htjeli.
Folklor je Vlatkova najveća ljubav.
U nošnje je utkao, uvezao i ušio tu svoju ljubav, u koreografije i ljubav, i znanje, i moć, I najljepši dio života… Za sve to je imao vremena, da stari nije, to jedino sto nije umio.
Izgledalo je da se ne mijenja ni fizički ni u dusi.Jednom Vlatko uvijek Vlatko. Neumoran, svjež k'o jutro. Cijenio svoje, poštovao. Za BiH TV 2000.godine kaže:
– Ljudi neće da shvate, imao sam dvije izložbe i probleme što sam izložio sve nošnje. Neće da shvate da je to dio mene, bez obzira iz kojih krajeva (te nošnje) bile. Ja nisam htio to da zaboravljam. Nisam htio da se bavim jednonacionalnim folklorom. Ja sam katolik, Hrvat, cijenim kulturu svog, ali i svih naroda BiH i bivših republika i svijeta…Sve ove diplome sto vidite, sve sam zaslužio u bivšem sistemu koji je nas Tito vodio kada smo imali punu slobodu … na pravom i svijetlom putu.
Ratne strahote 90-ih ostavile su dubok trag u međunacionalnim odnosima. Vlatko je osjećao to teško breme, al’ njegov moral i karakter nisu bili konac koji se u svaku iglu može udjenuti…
U ovoj našoj lijepoj Bosni rekao je, treba nešto da se desi. Ja se nadam da treba da se desi. Ja mislim da mi kao narod nešto možemo da uradimo.Ne bude li tako onda ostat će patnja.
Nažalost Vlatku, kao ni potpisniku ovih redova, kao ni onima kojima je do mira stalo, nije se zelja ispunila. U lijepoj Bosni se još ništa lijepo nije desilo i nije se ”zaigralo zajedničko kolo”o kojem je Vlatko sanjao.
(Navodi iz intervjua Vlatka JuriĆa TV BiH lipnja 2000. godine)
