Sarajka koja je član humanitarnog konvoja u Gazi: “Djeca osmijehom prkose razaranjima; jedna osoba hrani 38 članova porodice”

Period agresije na Bosnu i Hercegovinu provela je u Sarajevu, a iz njega je otišla 2005. godine.

“Strahote koje smo mi prošli mislim da su ostavile neki dubok trag u meni i samim tim sam izabrala ovaj put”, rekla nam je.

 

Majka je troje djece i na početku razgovora nam otkriva da je dobila podršku od supruga i svog najstarijeg 12-godišnjeg sina za odlazak u Gazu.

“Ja sam prethodne dvije godine stalo govorila kako bih voljela otići da pomognem kolegama u Palestini. Kada sam porodici saopćila sin mi je rekao: ‘Mama, brinem se da ćeš otići i nećeš se vratiti, ali znam da želiš slijediti svoj san'”, rekla nam je Guta.

Pomiješani osjećaji

Govoreći o iskustvu i odlasku u Gazu kaže nam da je s konvojem, u kojem se nalazilo još sedam medicinskih radnika, krenula iz Norveške.

Osjećaji su pomiješani, kad sve sagleda ističe da joj je drago što je imala mogućnost da pomogne ljudima kojima je pomoć itekako potrebna.

“U Gazu uopšte ne možete unijeti bilo šta, bilo koji lijek, bilo koju vrstu medicinske opreme. Ograničen je unos medicinske pomoći. Otprilike 80 posto pacijenata koje sam ja srela bile su povrede kičmene moždine, odnosno traumatične povrede mozga izazvane eksplozijom ili padom ruševina. Bilo je i osoba s moždanim udarom, dok se ženska populacija susreće s raznim povredama mišićno-skeletnog dijela, a da ne govorim o psihičkom aspektu. Mislim da je svim osobama potrebna psihička pomoć i podrška”, priča nam Guta.

Emotivno najtežim ocjenjuje rad sa djecom. Objašnjava nam da je radila s djecom od dvije do 15 godina. Pokazala nam je brojne crteže koje je dobila od njih kada je odlazila.

Djeca, koja su do jučer bezbrižno živjela u lijepim kućama, sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, sada su ostala bez ičega.

Ljudi puni nade

Ipak, osmijeh sa njihovog lica nije nestao i to je jedna od najupečatljivijih uspomena koje će ponijeti sa sobom. Sva ta djeca imaju snove i vjeruju u bolje sutra.

“Puno je više povrijeđene ženske djece u odnosu na mušku. U svemu tome je fascinantna njihova izdržljivost, vjera da mogu uspjeti, snaga da mogu dalje. Vidjela sam neki otpor uz osmijeh. Srela sam puno pacijenata, ali nisam srela nijednog pacijenta koji je bio u nekom stanju pesimizma, uvijek su vjerovali da će biti bolje”, govori Guta dok nam pokazuje arhiv privatnih fotografija koje su nastale u Gazi.

I fotografije zaista svjedoče onome što je rekla – Gaza je u potpunosti razorena, ali Palestinci ne daju da im duh klone, preživjeli se uz osmijeh probijaju kroz turobnu svakodnevnicu.

Objasnila nam je kako je izgledao proces njenog odlaska u Gazu.

“Ja sam išla preko norveške humanitarne organizacije. Nije to samo medicinska pomoć, već prenošenje poruke da nisu sami. Što se tiče samog puta, predaje se tražena dokumentacija humanitarnoj organizaciji i Vladi Izraela. Nakon toga slijedi razgovor s psihijatrom koji radi procjenu da li možete otići tamo, jer je jako psihički naporno. Imali smo tri sastanka s timom s kojim ćemo ići gdje je razgovarano o tome šta možemo očekivati i vidjeti. Na granici s Izraelom smo se zadržali više od šest sati zbog rigoroznih kontrola”, prisjeća se i dodaje da su zatim sjeli u autobus i stigli u Gazu.

Prolazak kroz vojni dio kontrole prošao je bez problema, ali ističe da nije ugodno samo saznanje da ste okruženi naoružanim vojnicima.

“Nakon toga smo došli do odredišta u pratnji UN-a i njihovog konvoja. Na čelu kolone nalazi se njihovih deset vozila pa slijedi naš autobus koji je prilikom dolaska u Gazu bio devastiran sa razbijenim prozorima. Za mene su to bile jako traumatične scene”, opisuje Guta.

Šatori se plaćaju

Polje sa šatorima je nepregledno, a ono što je interesantno je da se šatori plaćaju. Oko šatora je vidjela razigranu djecu.

“Vidite bosu djecu, asfalta uopšte nema… Ali uz sve to je prisutan osmijeh. Te slike njihove graje i igre dovode čovjeka u neko bunilo. S jedne strane mi dolazimo s našim ubjeđenjima šta se događa, a s druge strane oni su tu, igraju se i pored nedostataka bukvalno svega elementarnog”, kaže Guta.

Kroz razgovor je imala želju da naglasi koliki su heroji Palestinci, posebno njene kolege za koje kaže da nemaju radnog vremena.

Gladni i iscrpljeni uvijek su tu da pomognu povrijeđenima, a poseban akcenat je na djeci koja su, čini se, pokretačka snaga svakog odraslog Palestinca.

“To su heroji, ne samo Palestine, to su heroji u bijelom u čitavom svijetu”, govori nam kroz suze.

Ističe da je bilo puno perioda gladi i tegobnih situacija, što se na njihovim licima primijeti. Međutim, prilikom dolaska humanitarnih radnika iz drugih zemalja oni se trude biti nasmijani i na neki način i njima pružiti podršku i dobrodošlicu.

“Ta njihova blagost i snaga je nešto fascinantno i želim da se to istakne da sam od njih naučila dosta toga. Jedna velika su inspiracija, i to ne samo nama koji smo vidjeli šta sve prolaze i kako malim resursima raspolažu. Oni nemaju ništa, a iz svega toga puni su kreativnosti i ideja”, naglašava Guta.

Kada je riječ o cijenama u Gazi, one su abnormalno visoke. U prodaji su proizvodi iz Izraela koji ujedno određuje cijene.

Na raspolaganju je samo jedna prodavnica u kojoj su medicinski radnici svakodnevno kupovali slatkiše djeci. Nerijetko bi se djeca skupila ispod prozora objekta u kojem su smješteni humanitarni radnici te hvatala slatkiše koji su kupljeni za njih.

“Cijene su skoro iste kao u Švedskoj. Ja uopšte ne znam kako ljudi preživljavaju, nema se posla. Ako jedan član porodice radi, kao npr. naš vozač koji nas je vozio, on hrani 38 članova svoje porodice i svi su živjeli u šatoru”, objašnjava Guta.

U trenucima objave ovog teksta, hrabra Bosanka više nije u Sarajevu te se sprema za novu misiju pomoći Palestincima s kojima je postala posebno vezana.

(Klix)