Nikada nisam mislila da ću otići. Još manje da ću o tome pisati. Ipak, sve o čemu sam mislila nije se desilo, dok se većina realnosti desila, bez da o njoj mislim. Tako negdje između misli i namjere, desi se život, koji ispiše sam svoje stranice. Moja prva stranica bila je 1994. godine u Banjaluci, u izbjeglištvu. Bio je to sretan dan za moju mamu i baku. Za mog oca možda sasvim običan dan, vrijedan jednog telefonskog poziva. Ipak, za mene je taj dan značio početak života, koji će da traje.
Zanimljivo je to kako se rodimo na mjestima koja mogu biti potpuna slučajnost. A opet nas obilježe trajno i namjerno, baš kao i neki ljudi. Banjaluka je tako postala moje rodno mjesto, mjesto srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja, mjesto karijernih uspona. Malih ljubavi i velikih prijateljstava. Mjesto decenije života, koji sam ipak žurno prekidala vožnjama vikendom u Jajce. Jajce je uvijek bilo velika ljubav, mjesto prebivališta, mjesto porodice, pripadanja i mjesto povratka. Temelja u osnovnom obrazovanju i mjesto gdje su nastali moji najveći životni odnosi. Onaj bračni i najbolje prijateljski.
Na samo 70 kilometara udaljenosti tako sam vješto plela mrežu svog života. Nitima dovoljno čvrstim da ne puknu, a opet dovoljno tankim da se na kilometre rastegnu. Bila je to svojevrsna paukova mreža, u koju sam se uplela i vjerovala da ću kao pauk nastaviti da je pletem. Ipak ono što je tako tanano i krhko ima i svoju manjkavost, a to je da vrlo lako, nepažnjom pukne. I onda biraš vrijedi li plesti iznova.
Prstima, olovkom, tastaturom i mislima, vezala sam se za ono što život u Bosni i Hercegovini može biti. Razum i srce su duboko u sebi krili tajnu o svemu čega ovdje nema. Ipak, ljubav prema pisanju bila je nit vodilja da kreiram svjetove i prilike, čak i kad ih nema. Tako su moje godine provedene ovdje bile savršena iluzija. Priča koju sam sama sebi pričala, a uspijevala da zavaram i masu. Bile su to godine traženja. Savršene prilike, koju ću kao nepolitična, nestranačka i potpuno nezavisna osoba, kad tad dobiti. I to na temelju kvaliteta.
I bilo je prilika. Za visokoobrazovanu osobu potplaćenih, ali novac nikada nije bio moj motiv. Samo sredstvo održavanja privida, da sam ipak uspjela. U podstanarskim stanovima Banjaluke, sada i u Jajcu. Život kao skupa rata otplate dugovanju svojim snovima i idealima. A nekima je odavno već bilo lako. Ipak, nisam se divila. Vjerovala sam da sreća stanuje u malim kućama i među poštenim ljudima. Trudila sam se to biti. Svaki put iznenađivala koliko je sistem truo, dobro znajući da je to naša realnost.
Odlazak nikad nije bio moja opcija. Zagovarala sam ostajanje u Jajcu, Banjaluci, Bosni, kao da mi život od toga ovisi. I dobrim dijelom i jeste ovisio, jer sve što sam voljela bilo je tu. Meni na vrhovima prstiju, samo ako se dovoljno jako protegnem. Ipak, kada bih povremeno stala stabilno na dvije noge, dobila bih priliku gledati istini u oči. A ona nije bila tako iluzorna.
Od srednje škole su govorili već “Idi, ovdje ti nije mjesto. Imaš potencijala, a ova država to ne prepoznaje”. Nisam se dala. Svake godine sam gledala kako se generacija rasipa poput Bajaginih bisera rasutih po svijetu. Nastojala sam se radovati susretima kojih je bilo sve manje i nazdravljati tim rijetkim prilikama uz njegovu pjesmu. Ipak, kada su počeli odlaziti meni dragi ljudi, shvatila sam da od bisera imam tek ona dva na tavanu na Barama. Svi su odlazili, ja sam ispraćala. Pisala o njima, željela im sretne puteve i bila uvijek tu kada se vrate. Ali je pitanje mog odlaska počelo visiti nad glavom. Ipak, nisam se usudila, jer kada svoju mrežu čitav život rastežeš jednako, ni ne razmišljaš koje mogućnosti ona još ima. Vjeruješ samo u limite koje nisi čak spreman ni da testiraš. Sve dok nešto veće od sadašnjeg trenutka ne osvijetli put. A to je budućnost. I nečija ruka pružena da te povede.
U trenutku planiranja života, pogledaš na ono što sada životom zoveš i shvatiš. Da je na nedavnu godišnjicu 10 godina mature došlo svega 6 osoba iz dva odjeljenja. Da u Jajcu imaš ukupno dvije osobe za kafu, od kojih je jedna čak i nije trajno tu. Da si u gradu koji ti stoji kao mjesto prebivališta, zapravo radio upravo samo to. Prebivao. Od danas do sutra. Bez neke konkretne prilike. Najveće priznanje svog rada doživjela sam tek nedavno, na sasvim slučajnom razgovoru sa direktorom Doma kulture Jajce.
Tužna je realnost naših gradova. Malih i velikih. Kao da u sebi kriju ambis koji proguta s vremenom čovjeka, ma koliko velik bio. I onda ga kasnije pitaju “Što te nema”. A nema nas, jer je sve postalo déjà vu. Jedne te iste slike, jedna te ista lica. Izbori kao fiktivna igrica za usavršavanje scenarija koji se ne mijenja godinama. Postali smo vješti. U zabijanju glave u pijesak. U zaokruživanju kandidata koji nam je zaposlio preko stranke pola familija. U zadovoljavanju sa osnovnim potrebama i stajanjem u redovima za potvrdu iz CIPS-a da ostvarimo pravo na pomoć.
Ljudsko dostojanstvo je vrlo škakljiva kategorija, koja je poput valuta na berzi, s vremenom devalvirala. Danas vrijedi tačno onoliko koliko vlasti procjene da nam daju, dok ponizno čekamo. Čekaju u redovima penzioneri koji su nekad bili akademski građani, sa znanjem, kakvo se danas kupuje u vidu diplome. Ljudi koji su proveli 40ak godina pošteno radeći, dokazujući se, da bi danas živjeli od sadake. Ratni vojni invalidi, borci, djeca bez roditelja, socijalno ugrožene kategorije. Ima li iko život dostojan čovjeka u BiH, a da nije prodao obraz za njega? Doduše, neko je okrenuo I drugi, kad je zafalilo valute pa danas imamo transformacije po potrebi. Od onih u političkom pa i religioznom smislu. Svi su prihvatili ulogu koja osigurava bolji društveni položaj, makar to nemalo veze sa njihovim načelima. O načelima u BiH, vrijedi reći samo “Na čelu nam piše valuta”. Svi su potkupljivi, svi imaju svoju cijenu. Kad odem neće biti drugačije, ali otići ću.
Ne toliko radi sebe, koliko radi mogućnosti da sutra svjedočim da moj brat ili u budućnosti djeca, shvate da život ne mora imati unaprijed raspoređene karte. Da je realno učestvovati u podjeli špila. Da je moguće I miješati te karte te ponekad I izvući sebi onu na koju planiraš igrati. Ja ću nastaviti da igram na istu kartu. Kartu znanja I kompetencija, koje će imati svoju vrijednost koja može samo da se skalira. Ali ja ne pristajem da se degradiram za siću polupismenog svijeta. Ne prihvatam realnost koja nam se kroz medije, svakodnevicu i život nameće. Ne želim biti dio kolektivnog potapanja ljudskog integriteta, iako sam svjesna da ću gledati Titanik sa obale.
Kad odem, a otići ću, neću žaliti za gradovima u kojima sam odrastala. Svoju ću mrežu nastaviti da pletem negdje daleko, u nadi da su niti dovoljno jake da me vežu sa meni dragim ljudima. Grad ne čine institucije, ne čine tenderi, vlast ili opozicija. Grad čine ljudi. A malo je ljudi u gradovima ostalo.
Kad odem, a otići ću ostaće još jedan prazan podstanarski stan zaključan. Ulica Branka Ćopića, koji bi da je živ u ovom vremenu vjerovatno i sam otišao. Ostaće dva srca na Barama, radi kojih se moje slama. Ostaće uspomena na sve ono što sam bila. Ulice prazne prepune osmijeha iz prošlih dana, kada si gradom mogao sresti nešto više od uličnih pasa i beskućnika. Ostaće uspomene.
Od svega najviše želim da moj trud nije bio uzalud. Da novac uložen u školovanje i obrazovanje nije bio bačen i da će sve što sam postigla negdje značiti. Jer kao pisac ja ću stvoriti sebi svijet, ma gdje god bila, ali za ovaj ovdje mi je ponestalo ružičaste boje kojom bih farbala naočale.
Grad zaista čine ljudi. Ali malo je ljudi u gradovima ostalo.
(Jajce Online)
