Dom kulture u Jajcu nije historijski spomenik, niti je građen u stilu staroga grada, niti se urbanistički uklapa u moderni gradski centar. Nije spomenik, al’ jeste uspomena i svjedok događaja i predstava, koncerata i filmova, pozorišnih predstava, šahovskih turnira, književnih večeri, domaćin raznih izložbi, rodna kuca KUD-ova i sekcija.
Tu su počinjali svoj dugogodišnji rad jajačko Amatersko pozorište, hor i folklor KUD-a 29. novembar, Književni klub “Zraci”. I još puno toga što neće stati u ovu priču…
Dom kulture je u srcu grada, u glavnoj ulici,onoj između kapija. Tu si išao da nekoga sretneš,da te neko sretne, da razmijeniš rijeci, poglede i skrivene uzdahe..
Ispred Doma je poširok plato, prigodna pozornica sto gleda na ulicu, na Banku.na slučajne prolaznike i namjernike.Razne predstave odvijale su sa na tom malom, ali prigodnom prostoru kao: dočeci štafete mladosti, muzičke predstave, manifestacije u povodu praznika.
Ipak, na posebnom mjestu u labirintu moga sjećanja je ostao prostor gdje su se, zavisno od vremena, unutra ili napolju okupljali ozbiljni Jajčani: nastavnici, profesori, inženjeri, političari, direktori…na kafiću, na čašicu razgovora.
Vani je bilo ljepše!
Sve je ispred tebe, a ti k'o na izložbi, šepuriš se u novim, kožnim, cipelama iz Trsta i pijuckaš svoje ne bas hladno pivce, na meti nekih očiju sto bas tebe hoće da vide. I ulica i plato rade kao dvije pozornice na kojima se smjenjuju glumci i uloge u istoj predstavi sto se život zove. A u vrijeme značajnih priredbi i predstava tu je bila smotra jajačke elite i ljepote, najskupljih parfema, svečanih odijela , modernih frizura…svakodnevnih briga i nadanja.
Jajce je mala čaršija gdje svako svakog zna. U njemu nikad nisi sam. Nisi mogao biti sam. Samoća nije živjela u Jajcu. Uvijek si tu sretao nekog koje je bio tvoja potreba ili ti njegova, nekog kom ćeš prodati svoju dosadu ili dijeliti njegovu.
A onda poželiš malo promjene. S parkinga je bio ulaz u prostorije KUD-a i pozorišta. E tamo se u slobodno vrijeme, van proba i obaveza skupljalo društvance,salilo se i pjevušilo često one omiljene ”Kraj tanana šadrvana” ili” S one strane Plive”.
Za svoju dušu i na svačiju radost. Jer radost se ne krade, tuđa – ni lopovima ništa ne vrijedi. Kao ni sjećanja, kao ni uspomene.
To je sto nosiš sa sobom u bilo koji grad, u bilo koju zemlju.
I čuvaš.
Kao amajliju.
(Jajce Online)
