Obišao je naš Zuko tatajući, pola dunjaluka. Nadugo i naširoko. Jeste da nije imao običaj žuriti ali se zato nikad nije umorio, kako je govorio. Od hodanja. Pamte se i ne zaboravljaju njegova hodanja i zapisi iz Andaluzije i još mnogo šta ali je on često znao reći da je ipak bio najsretniji dok je hodio starim gradovima Bosne i Hercegovine.
Osim ovih njegovih zapisa, crteža, karikatura i prepričavanja njegova putovanja su obilovala raznim zgodama, (ne)zgodana i anegdotama tako da onima koji su sa njim putovali nikad nije bilo dosadno.
Dolazio je Zuko i u Jajce. Često, s obavezom, ali i bez nje jer bilo mu je drago doći u ovaj naš grad. Govorio je da se u Jajcu osjećao baš, onako, kako je želio. Potaman.
Naravno da ni ovi dolasci u Jajce nisu prolazili bez njegovih zgoda i nezgoda, susreta s ljudima, razgovora, kafendisanja…
Govorilo se da je nekoliko puta išao od prve do druge kapije, misleći da dolazi, uvijek pred istu kapiju dok nije, napokon, skontao da u Jajcu postoje dvije kapije.Travnička i banjalučka ili prva i druga. Barem iz moga vremena. Ono šta se ranije zbivalo sve manje me interesuje. Ne bih želio unositi zabunu čitaocima. Eto historičarima i drugim neka se oko toga dogovaraju i nagovaraju. Sve manje vjerujem u bilo ŠTA, što se ranije dešavalo.
Ima i ono kad je dolazio s nekom tv ekipom snimati program i nakon doručka otišao, kako je rekao, u kratku šetnju uzeti friške have a onda bi, kao mogli, nastaviti sa snimanjem. Vrijeme je prolazilo a nikad Zuke iz šetnje. Kratke. Uznemirili se duhovi cijele ekipe za snimanje a što je vrijeme odmicalo javljala se i briga za ovim našim putopiscem.
Kad su vidjeli da se Zuko ne vraća krenuli su svi zajedno sa režiserom ovoga programa, u potragu. I napokon, nakon duge potrage nađu ga kako sjedi na Maloj tabiji, ispod kestena.
“Zuko, bolan, sta radiš ovdje? Evo te već pet sati čekamo kako bi nastavili snimanjem a, bogami smo se i zabrinuli…reče režiser, pomalo ljutito.
Šta radim!?
Šta ću radit’!?
Vidiš ove stepenice do gornje tabije.
Ima ih hiljadu.
Mrak mi pao na oci kad sam skonto da ih moram sve proć’.
I tako ti ja sjednem ispod ovoga kestena a ispred mene se pružila ćarsija. Gdje god pogledaš ljepota i meraja.Tako ti se ja nešto zakontam sve dok me ne probudi hodža s munare.
E onda sam ti mor'o dočekat’ da hodža izuči ikindiju i…ja tamam da ustanem i krenem a vi “na vrata”. He, he…
Sutra ćemo mi nastaviti sa snimanjem…
Pričao sam već jednom ovdje da sam Zuku sreo u Jajcu.
Davno.
Bio sam momak i krenuo u ćaršiju. Zatekao sam ga na onim stepenicama koje su vodile iza Staroga grada, od Turista i Ćanine kuće, gore, prema Harmanima.
Stajao je tu na stepenicama i kao da se dvoumio hoće li, ili neće, gore uz stepenice. A i tu je bilo najmanj pet stotina stepenica. Pričao je, onako, sam sa sobom i povremeno koračao malo naprijed, malo nazad.
Volio sam ovu našu sortu ljudi i uživao u druženju s njima. I njihov tersluk mi je bio drag. Nažalost ljudi, kao što je to bio Zuko, nejma više.
(Jajce Online)
