Tri varijante naziva ovoga napitka koje su, jedan duži period, na našim prostorima bile prilično aktualne. Diskutabilne i osjetljive. Diskutovalo se do u nedogled, kako u intelektualnim krugovima, tako i u onim „nižerazrednim klubovima ili slojevima“ društva. Te diskusije su se često, na kraju priče, pretvarale u svađu i teške uvrede. Jer korištenjem jednog od ta tri naziva mogao si biti proglašen čak i nacionalistom. I meni se desilo da me čovjek nazove muslimančinom. Samo zato što sam u jednoj diskusiji upotrijebio jednu od te tri varijante. Pogodite koju. Haha. Vrlo brzo sam odustao od svih sličnih rasprava.
Nikada mi to nije smetalo (govori kako hoćeš, baš me briga), jer mi je uvijek važnije bilo da je kafa dobra i ukusna, u finom društvu i atmosferi. Što se tiče ovih varijanti naziva, kod kuće, ali i ne samo kod kuće, onako spontano, nekad iz navike znam reći… kahva, jer su stariji ukućani koristili taj naziv. Ipak, mislim da je „kafa“ meni nekako najpogodnija i najlogičnija varijanta.
Opet ja o kafi.
Džaba, kad je to tradicija, običaj, navika, ćejf, eglen, opuštanje, odmor. Raspoloženje, terapija, mir, sloboda. I dan-danas…
Još kao dijete počeo sam piti s mamom Hasemom, gore negdje na sunčanoj strani Harmana. A ona je, kako je često pričala, pila sa didom Saidom. Did Said je imao običaj reći:
„Haj’ nam, bona nevjesta, ispeci malo kahve.“
Volio je kafu, ali i Hasemu. Govorio je u ta vremena: „Razgovor je meni kahva, al’, bogami, i nevjesta.“
Otac je radio u radnji, ali je i on znao reći, u onim njegovim pauzama, kad je nešto raduckao po avliji ili u bašti:
„Hasema, pristavi kahvu. Evo, sa'ću ja.“
On bi iz avlije dovikivao: „Pristavi kahvu, Hasema“, a Cune Gojković bi na radiju pjevao: „Kafu mi, draga, ispeci, baš k'o da je, draga dušo, za tebe…“
Naš stari jajački limar Smajl, idući na kafu u čaršiju, silazeći niz Krpinje, naglas je vikao od dragosti, jer mu je kahva ćejfnula: „Kahva, kahva, kahva!“ Po nekoliko puta. Volio je kafu kao malo ko, a imao je jak i prodoran glas. Ljudi su ga znali čuti skroz dole, na čaršiji. Konobari koji su radili u Šadrvanu znali su šta im je činiti. Odmah su Dragici vikali: „Pristavi kafu, eto Smajla!“
Moj dobri prijatelj iz Prijedora, Halid, ulazeći u kuću i trljajući ruke s osmijehom na licu, imao je običaj reći:
„Broji glave, peci kahve.“
Volio je Halid kafu, ali i društvo i druženje. Sjetim se često i spomenem ovog dobrog čovjeka, ali i njegovu „kafe-izreku“, baš uz kafu.
Tomas je čovjek s kojim sam radio jedan period po dolasku u Švedsku, u radnji gdje smo pravili vaze od gline i pekli ih u velikim pećima. Rokerska, istančana duša. Volio je kožne jakne, Rolling Stonese. Vozio Harley-Davidson, ali je bio opčinjen kafom. Nije mogao dočekati pauzu, već je i prije vremena, s posebnim oduševljenjem, imao običaj zavikati:
„CAFFE TIME… Sahiiiin!“
Dok je Tomas u tom svom obraćanju koristio engleski, prilično ispravno, jedan moj komšija, naš, odozdo, dok je živio tu preko puta, imao je običaj viknuti od svoje kuće:
„Komšo, ‘aj na kavu!“
Moja krilatica ili geslo, kad je priča o kafici, glasi:
„Bilo kuda, kafa svuda.“
Uz put, niz put, pored puta, preko puta (kod komšije), na putu. I ovaj put na putu, na slici. Volim svratiti i na njihove benzinske pumpe pa oćejfiti.
Dok pišem ovu storiju, žena ulazi u kuću i onako s vrata viče, kratko i jasno:
KAFA!
Ma nije to samo zbog kafe…
