Škripi Voljevačka zima pod čizmama krutog kroja, a Vrbas se puši i klokoće probijajući tanki sloj leda. Sretna sam što smo se mi Jajčani okupili baš ovdje, uz naš Vrbas, jer mi nekako na kuću miriše. Okrenem se oko sebe i vidim sva poznata lica: dajdžu, amidžiće, rođake bliže i dalje koji je bilo bar 50-ak i da ne nabrajam prijatelje, komšije..
Svi smo se okupili, dobrovoljno, da napravimo nešto naše, da osjetimo mrvu sigurnosti u ovim teškim vremenima.
Nakon povlačenja iz Jajca pred mnogobrojnijom neprijateljskom vojskom i njihovom teškom artiljerijom smjetišmo se u raznim gradovima i selima slobodne teritorije. Danima smo patili i samo čekali znak, poziv da nešto uradimo. Bilo me je stid stati u red za pomoć ispred prostorija Merhameta sa djecom, ženama i starcima, a valjda i zato što kad imaš 19 godina, čini ti se da u jednom dahu možeš brdo preskočiti. Ponosna i sretna što ćemo napraviti našu Jajačku brigadu brzo sam se spakovala, izljubila prestrašene roditelje i uputila se na zakazano mjesto sastanka…
Dadoše joj ime 305. brdska brigada i dođe neki čiko, pravi oficir, brkat i strašan sa pojavom koja je bez ijedne izgovorene riječi ulijevala neko strahopoštovanje, a kad progovori… ama baš svi, i mi vojnici, a i mještani, sklanjali su mu se sa očiju.
Svako jutro, kako bismo bili spremniji, radili smo fiskulturu, trčali i vježbali, orila se dolina od naših glasova, a svi kao jedan.
Meni, tada jedinom ženskom čeljadetu, bilo je posebno teško trčati u čizmama koje su bile za tri broja veće, jer se niko nije sjetio napraviti vojničku čizmu broj 37, niti malo manju jaknu jer mi je ova bila duga kao kaput.
Elem, trčala sam i ja do nekog potoka i mostića prema Boljkovcu gdje su bili neki šljivici, a onda bi čučnula i čekala vojsku da se vrati pa fino sa njima nazad. Sva sreća pa me nikad nisu izdali…
Posebna priča je bila kada su napokon stigle i vojničke čizme broj 37.
Po mene je jedan dan došao stražar i obavijestio me da me traži komandant i da mu trebam nešto prekucati. Noge su mi klecale od nekog straha, a čim sam sjela za pisaću mašinu prsti se ukočili i neće kako treba pa hajd’. Shvatio valjda i “strašni” kako sam se uplašila pa mi reče da odmorim, a da će za mašinu koji se već bio tu. Momak, neki mještanin, žut i omalenog rasta odradi posao. I on je naravno pod vikom pravog, školovanog oficira griješio i čulo se samo: Ponovo ništa ne valja, još jedan zgužvani list.
Meni kao da je kamen pao sa srca.
Narod poseban i tako sličan nama Jajčanima primio nas kao najmilije i brzo smo se navikli živjeti jedni sa drugima. Molila sam Boga samo da ne doživi našu sudbinu, jer ni mi, a ni oni, ničim je nismo zaslužili. Tada ni slutili nismo koliku ćemo žrtvu podnijeti i mi, a i oni, naši Voljevčani, Boljkovčani, Zastinjani…
Nakon mjesec dana provedenih u Voljevcu pod blokadama, sa jedne strane neprijateljskim, a sa druge strane oštrim vrhovima ćudljive planine Vranice, počeše se kolati razne priče. Između ostalog k'o biva ja imam karate crni pojas i kako mogu za tren izmlatiti nekoliko insana. Taj neko se dobrano našalio, kasnije sam saznala i ko (vraćeno istom mjerom), a narod k'o narod i povjerovao pa me malo čudno i drugačije počeo gledati i sklanjati se sa puta.
Idući na dužnost jedno rano smrznuto jutro uz škripu obuće i glasno hučanje Vrbasa iz jedne štale u nizu, uz sami put učini mi se kako neko reče moje ime. Zastanem malo i oslušnem bolje,opet začujem glas.
-Vidi ga mašala, vidi ga “glavno” ko Rifeta!
-Ma i zvat ćemo ga Rifeta, reče drugi piskutavi dječiji glas.
Provirim u štalu i imam šta i vidjeti, gospođa Ajka i tri curice miluju jedno šareno i lijepo, tek oteljeno telce..
-A to li će se zvati Rifeta!?
Dugo smo se smijali, a danas nešto mislim gdje li je sada taj dobri narod i klobuča li Vrbas ko nekada…
Nevolja ljude spaja.Kad smo svi u istoj muci lakše se sve podnosi. Šta li se desilo sa dobrotom u ljudima ili sam samo ja neumorno blesava? A možda je kriv i ovaj nasljedni “merhamet duše” od mojih roditelja, ljudi koji su u svima samo dobro vidjeli.
Kad su ljudi postali zli i hladni? Možda mi je to promaklo radeći decenijama sa čistim dušama dječijim…
Sretan ti rođendan 305.”S” bbr.! Mi nismo brojevi bez imena i duše.. Sretan ti rođendan od svih nas koji smo vjerovali u bolje sutra. Pisano rukom insana, koja je prva imena tvojih boraca napisala.
Dišem…
