Pišem jer se mora znati! Pišem jer ih moramo spominjati! Pišem jer vam moram kazati! Pišem jer sam bila tu! Pišem jer snaga su naša bili! A ko će drugi, ako ne mi njihovi suborci, prijatelji, saputnici i sapatnici!?
Neko će ovo pročitati, spomenuti, šapatom prenijeti, rahmet im predati i za dušu njihovu dovu proučiti.
Ne pišem o komandantima i činovima, jer na kraju krajeva čin je samo čin. Pišem o običnim ljudima, o ljudima sa velikim srcem, ljudima koji svoje živote utkaše u stvaranje naše domovine.
Zvali su je „momačka“, „omladinska“, „dječija“, a ustvari je bila 3. četa Prvog bataljona 305. brdske brigade, poslije i 705. Slavne bbr, zahvaljujući upravo tim zlatnim momcima. I teško će se opet takva snaga skupiti na jednom mjestu, a bili su sila.
Po formiranju 305. bbr, nekako neplanski, formira se i ta treća četa. U toj četi sve braća, blizanci, amidžići, rođaci, kršni momci, sve dvometraši i gorostasi, najbolji od najboljih iz nekoliko sela iz okoline Jajca. Bili su tihi, povučeni, a uvijek spremni za sve. Naši zlatni momci. Sve što niko nije mogao i smio, mogla je i smjela treća četa. Neki izračunaše, prosjek godina bio im je dvadeset i pet. Dvadeset i pet! Na čelu čete bio je profesor Zaim Mujak, a njegovi najbliži bili su Ekrem Turanović i Ismet Ždralić. Bila je to bratska četa: Žuna, Kvrgića, Julardžija, Nasupa, Ejupa,Vukovića, Elkaza, …
U novembru 1993., dođe glas da u ruke neprijatelja padaju sela u okolini Gornjeg Vakufa, Privor. Gornjevakufljani su tražili od komande 3. korpusa da im ponovo pošalje jajačku 305. bbr u pomoć kako bi slomili neprijateljsku ofanzivu kao i u januaru iste godine. Brzo su se spremili borci prvog bataljona i krenuli u pomoć nemoćnom stanovništvu. Krenuli su kamionima i drugim prijevoznim sredstvima, ali noć prije je bilo toliko hladno da se i nafta smrzla. Ispred njih je bila surova Vranica i narod kojem je bila potrebna pomoć, ali i neprijateljska vojska koja je čekala svoju priliku za napad. Nisu razmišljali, nisu se kolebali, samo su iskočili iz kamiona, mahnuli rukom i krenuli naprijed u neizvjesnost prema snijegom okovanoj Vranici.
Krenuli su putem, „Putem spasa“, kako su ga poslije nazvali jer valjalo je spasiti sve što se spasiti mora. Bili su svjesni šta je sve na kocki i šta se sve može izgubiti. I dok se kolona gubila u nepreglednoj bjelini, iz daljine se čuo glas: „Zagrli mi i poljubi mamu!“ Prepoznala sam glas koji je odjekivao dolinom i dok sam u prsima gušila jecaj, viknula sam iz sveg glasa:“ Ne brini, Zaime! Ti ćeš je zagrliti kada se vratiš!“ Grabili su naprijed, nadljudskim naporima sa trećom četom na čelu. Niko ništa nije govorio jer se govorom trošila snaga čiji je svaki atom bio prijeko potreban kako bi se na vrijeme stiglo do Privora.
Na samom vrhu, na Sikiri, planina je snažnim udarima vjetra i mećavom pokazala svoju prkosnu ćud. Vjetar je bio toliko jak da je od zemlje odvojio i u vis podigao bolničarku Zikretu, poigrao se s njom i ponovo je spustio na utabanu, snježnu stazu.
Iscrpljeni, gladni, skromno obučeni i obuveni, u očevim košuljama, humanitarnim jaknama, a neki čak i u ljetnim patikama, stigli su do Privora. Povijeni do same snijegom zametene staze, na leđima su nosili naoružanje, municiju i ostalu opremu. Narod ih je dočekao raširenih ruku i otvorenih srca jer su vjerovali da su stigli njihovi spasitelji. Neke žene su i glasno plakale jer im se u duše uvukao strah za život vlastite djece. Borce su dočekali vrućim mlijekom i kruhom od mekinja jer je to bilo sve što su imali u tim teškim vremenima.
Tu noć borci su se odmorili, a već sutradan su izišli na linije. Nekoliko dana nakon preuzimanja linija u pratnji sa desetak boraca koji su bili na oporavku od lakših ranjavanja, i ja sam istim putem preko Sikire, „Putem spasa“, stigla u Privor. Dan nakon moga dolaska, u velikoj tajnosti, stigao je i komandant 3. korpusa Mehmed Alagić kako bi ohrabrio borce i pripremio ih za ofanzivu koja dolazi. Neko iz komande mu je saopštio da sam ja jedna od djevojaka koja je pregazila Sikiru na šta je on rekao da će to neko zapisati i da će to pravi ljudi cijeniti.
Pišem da se ne zaboravi!
Ne smijemo zaboraviti!
Odbijeno je više napada neprijateljske vojske koja je bila naoružana do zuba i to oružjem koje je bilo namijenjeno Armiji Bosne i Hercegovine, oružjem kojeg su prisvojili oduzimanjem na granicama.
Spašena su bila krvlju natopljena sela Privora, ali izgubljeni su bili i mnogi životi. U najžešćem naletu, onda kada je neprijateljska vojska napadala svim raspoloživim sredstvima, živote su izgubili četrnaest boraca, a teško ranjen je bio komandir čete, Zaim Mujak. U tom istom naletu ranjen je i komandir voda Ekrem Turanović, koji je u tako teškom stanju, ranjen i iscrpljen, povratio izgubljene zemunice i izvukao sve ranjene suborce. Nisu odustajali do zadnjeg, do zadnjeg života, do zadnje kapi krvi. Niko nije smio ostati u neprijateljskim rukama.
Djeca su ranjene i poginule borce vukli na sankama do skoloništa i bolnice. Ničeg se nisu bojala ta hrabra djeca Privora. Djevojčice i djevojke iz sela Zastinja su hrlile prema ratnoj bolnici koja se nalazila u staroj školi u Mačkarama, kako bi dale krv potrebnu za spašavanje života ranjenih boraca.
U toj ratnoj bolnici ugasila su se još dva života, tako da su u Privoru živote izgubili njih šesnaest, šesnaest hrabrih, golobradih mladića.
Tada smo izgubili i dušu čete, komandira Zaima, čije su posljednje riječi bile:“ Čuvajte mi moje ljiljane!“
U tom momentu ostali smo bez glasa, a ni suze nisu mogle da poteku jer smo ih do tada sve isplakali. Samo su nam se duše raspale na bezbroj komadića koje nikada nismo uspjeli sabrati.
Odbranio se Privor, odbranio se Gornji Vakuf, odbranila se Srednja Bosna, odbranila se Bosna i Hercegovina.
Oni koji svoje živote u najljepšim godinama ostaviše na ratištima širom domovine, nikada neće osjetiti radost života, neće imati djecu i topli dom. Iza njih ostaše praznih ruku, ruku željnih zagrljaja, tugom shrvani roditelji u čijim praznim dušama je živjela samo želja za ponovnim susretom na nekom boljem mjestu. Kao nijemi svjedoci hrabrosti i požrtvovanja ostali su nišani u mezarlucima kraj Vrbasa koji će vječno gromoglasnom hukom odavati počast poginulim borcima.
Isrpljeni, umorni i ranjeni, preživjeli mladići sa ranama na duši i žalom za izgubljenim suborcima, nastaviše u tišini živote na zgarštima opustošenih domova tražeći prijeko potrebni mir za napaćene duše.
U poratnom periodu, bez ikakve pomoći, ljudske, materijalne, čak i bez moralne podrške, nekoliko godina nakon rata, od posljedica trostrukog ranjavanja na neki bolji svijet otišao je Ismet Ždralić koji se do posljednjeg daha borio da svojoj djeci obezbijedi život dostojan čovjeka.
Trideset godina nakon ranjavanja, kod Ekrema Turanovića pokrenuli su se geleri i stvorili tromb koji je došao do srca zbog čega je ono prestalo da kuca. Time se Ekrem pridružio svojim saborcima, svojim prijateljima, svojoj braći Zaimu i Ismetu. Na neki bolji svijet otišao je junak, onako kako bi sigurno i sam izabrao da je mogao birati.
Zaspao je u tišini, sam, kako nikoga ne bi bihuzurio, sjedeći u svome gaju sa pogledom usmjerenim prema svom domu, prema svojoj porodici za koju je i živio i kojoj je posvetio posljednji otkucaj svoga srca.
Nadam se, gazije naše, da ćemo se svi sresti na nekom boljem mjestu, a do tada ćemo vas spominjati u našim dovama i u pričama jer voljeni nikada ne umiru sve dok živimo mi koji ih se po njihovoj dobroti i junaštvu sjećamo. Sjećanja nikada ne blijede i dok smo živi bit ćemo svjedoci da bili smo samo djeca, djeca spremna život za domovinu dati.
U spomen na komandire 3. čete:
Zlatnog ljiljana, profesora Zaima Mujaka,
Zlatnog ljiljana, Ekrema Turanovića i
Zlatnog ljiljana, Ismeta Ždralića.
Dadosmo joj ime TREĆA ZLATNA!
(Jajce Online)
