Search
Close this search box.

Rifeta Turanović: Ispunjeno obećanje

Podijeli članak:

Nekoliko kilometara od kraljevskog grada Jajca smješteno je maleno selo, selo dobrih ljudi, Cvitović. Do samog sela nekada je vodio strmi put nalik kozijoj stazici, a onda su vrijedni ljudi sa svojim sekretarom MZ učiteljem Rifetom Mešinovićem golim rukama, krampama i lopatama prokopali put kamenit i strm pun oštrih okuka, kako samo u našoj Bosni može biti.

U tom selu rađale su neke majke čak i po jedanaestoro djece. Tako je bilo i sa našom strinom Fatimom koja se udala za amidžu Ramiza i rodila desetero djece, šest sinova Nezira, Nihada, Ahmeta, Safeta, Ibru i Ragiba, te četiri kćeri Ramizu, Nazifu, Neziru i Hatku. Sin Nihad je preselio kao beba. Valjani su bili sinovi, a još čestitije kćeri. Svi su od malih nogu imali svoje zadatke i obaveze koje su bez pogovora izvršavali.

Sve je išlo dobro i napredak se vidio u svakom pogledu. Kćeri su se poudale, sin oženio. Safet, Ibro i Ahmet na rad otišli, a Ragib ,najmlađi među njima, se za vojsku spremao.

Kupovao je amidža Ramiz kuće i zemlju po selu ko god je htio prodati i pripremao sve za ženidbe sinova. Svijao ih oko sebe, gradeći, kupujući zemlju koju su vrijedne ruke obrađivale.

I sve je nekako išlo dobro i lijepo, kako se samo poželjeti može, onako potaman.

Jednog lijepog majskog dana, okupili su se u njivi Kruškovac sva Fatimina i Ramizova djeca, sinovi i snahe, kćeri i zetovi i puno vesele i zdrave unučadi. Bilo ih je toliko da su jedno čitavo malo bosansko selo mogli naseliti. Puno je bilo srce majke koja je nježnim pogledom milovala svu svoju djecu.

Ispod nedozrele hašlame bjelke sjeli su svi stariji muškarci i dugo o svemu razgovarali. Prvi među njima koji se isticao svojom dobrotom, Safet kojeg su svi od milja zvali

Sajo, je i progovorio.

-Babo,mi bismo tebi nešto rekli.

-Kažite djeco, ako je dobro, a ako nije nek’ čeka do sutra da se u rahatluku nadišem ove dunjalučke ljepote, nasmija se amidža Ramiz.

– Mi bismo babo tebe na hadž opremili, da nam hadžija postaneš, ako Bog da.

Ostali su samo potvrdno glavom klimnuli jer su već sve dogovorili, a Ramiz je od iznenađenja zanijemio. Dugo ništa nije rekao jer mu je nešto u grlu zapinjalo. Niz suncem opaljeno i izbrazdano lice k'o niz olučiće počele su se kotrljati suze, suze radosnice. Puno srce, puna duša. Nije imao potrebe da govori, njegove suzne oči, radosno lice i njegova tišina su govorili više od hiljadu riječi.

U tom momentu je bio najsretniji babo na cijelom svijetu.

Nedaleko od njih, okićena ženskom djecom, uz smijeh pričala je

Fatima unučićima, šalila se, ali ustvari istinu govorila kako je medu iz žita otjerala. Zvonko je odjekivao smijeh djece dok su se igrala medvjeda i ganjali po livadi. A ona, majka, neumorno je gledala svoje sinove i kćeri kao da je nekako htjela vrijeme zaustaviti, baš u onom trenutku kada su bili najsretniji. Znala je mati, predosjećala je mati, a u majčine osjećaje se ne smije sumnjati.

Uskovitlaše se tamni oblaci i obrušiše se na ovo naše Bosne, a dobri Bošnjaci u nevjerici pomisliše da je sve samo ružan san i da će proći, jer nikom nisu zlo željeli, pa su pomislili da su svi ostali ljudi nalik njima. Ubrzo su počeli stizati prognanici iz raznih mjesta i selo se napuni kao šibica. Goli život se spašavao. U nekim kućama je bilo i po trideset duša. Svi radnici su se vraćali svojim kućama i donosili olakšanje svojim roditeljima. Vratiše se Sajo i Ahmet, Ragib koji je bio na odsluženju vojnog roka završi u logoru, a od Ibre ni traga ni glasa.

Ružne vijesti počeše stizati i do Cvitovića. Čulo se da je Ibro poginuo na ratištu kod Sarajeva. Niko nije htio vjerovati i gajila se nada da će plavokosi momak izbiti krivudavim putem do svoje kuće. Mnogo je besanih noći prošlo u iščekivanju.

Druga vijest bi teško ranjavanje Ahmeta i njegov mučni oporavak bez prave liječničke pomoći.

Padale su granate pa su pronašle i napaćeno selo, a jedna od njih usmrti i dječaka Zdravka dok je kravu čuvao. Svakim danom bivalo je sve teže, a onda je kao grom iz vedra neba stigla naredba da se napusti selo i krene u neizvjesnost jer neprijateljska vojska je blizu. Slomljeni bolom i gubitkom najvoljenijih, napustiše seljani svoja ognjišta i nađoše utočište u Zenici, Vitezu i okolnim selima.

Na samom izlasku iz Kruščice, Sajo mi dade uniformu koju mi je sudbina odredila kao uspomenu, a on odluči ostati sa svojom jedinicom kako bi čuvali odstupnicu dok i posljednja porodica ne bude na sigurnom. Osta pusta Dnoluka i sva jajačka sela.

Nakon nekoliko dana, dok smo tražili mir i mrvicu sna, dođe vijest da je i naš Sajo poginuo.

Skrhani i izmoreni, preplavljeni tugom i bolom, napustiše Fatima i Ramiz Preočicu i preseliše u selo Sviće kako bi bili bliže ostaloj familiji. Težak su teret nosili na svojim dušama, a tuga se ugnijezdila u prsa pa ih pritišće i guši. Ibro i Safet poginuli, Ahmet teško ranjen, a najmlađi sin Ragib u logoru.

Tračak nade pojavio se kad je negdje razmijenjen sin Ragib koji je tada imao 18 godina i kada je ponovo spojen sa svojom porodicom.

Par mjeseci nakon Ragibovg povratka, zgrčenog tijela, krhkog zdravlja i napaćene duše, u komandu 305.bbr prijavio se Ahmet. Tog istog dana je i raspoređen u četu, a onda je sa prijateljem otišao na kupanje u ćudljivu rijeku Bosnu. Onako iscrpljenog i izmorenog tijela povukla ga je hirovita rijeka i dušu mu uzela k'o po zadatku, kao da je samo njega čekala.

Svi u nedoumici, od prvog do zadnjeg vojnika, pitali smo se zar se i ovo moralo desiti napaćenim insanima.

U uniformi koju mi je poklonio Safet, moj Sajo, sa samo 19 godina pokucala sam na vrata strine Fatime i amidže Ramiza kako bi im saopštila da su još jednog, trećeg po redu sina izgubili.

Cijelo selo se odmah sjatilo. Strina koja je prepoznala uniformu plakala je još zbog Safeta ne znajući kakvu strašnu vijest joj nosim. To mi je bio najteži zadatak u životu, a ti jecaji, tuga i bol se ne zaboravljaju.

Tri sina Ibro, Safet i Ahmet…

Tri sina jedne majke i jednog oca!

Pred sami kraj rata došla je obavijest da komanda odabere jednog insana iz šehidske porodice kako bi ga na hadž poslali.

Samo jedno ime i jedan insan bio je svima u glavi i srcima. Znalo se odmah da će na hadž ići amidža Ramiz Mešinović.

Tako dobri sinovi, naši šehidi, ispuniše obećanje i babu na hadž poslaše.

Molim dragog Allaha da amidži i strini obezbijedi najljepše mjesto u džennetu gdje će se sresti sa svojim sinovima, ako Bog da.

Našim hadžijama želim sretan i hairli put i boravak u svetim mjestima, Medini i Mekki te da nas se sjete u svojim dovama.

Neka vam Allah dž. š. hadž ukabuli i dove usliši.

Dišem…

 

 

 

(Jajce Online)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Najbogatiji ljudi u Americi koncentrisani su u državama New York, Kalifornija, Teksas, Ilinois. Gotovo...

Ubjedljivo najviše problema imaće kompanija “Prointer ITSS”, poznata kao miljenik javnih preduzeća i institucija...

Najviše nesigurnih proizvoda, prema podacima Agencije za nadzor nad tržištem BiH, dolazi iz Kine,...

Četredestdevetogodišnji muškarac noćas je brutalno pretučen i ostavljen na ulazu u dvorište Doma zdravlja...

Većina puteva u Republici Srpskoj i Federaciji BiH  je prohodna, a vozačima se savjetuje...

Dok je većini građana BiH plitak džep za ljetovanje u Turskoj ili Egiptu, a...