Dan učitelja – meni trideset drugi! Sretna sam jer od svoje pete godine znam šta ću raditi i koji posao će zapravo biti moj poziv.
Bukvalno sam odrasla u učionici, jer je naš stan, onaj učiteljski, bio vrata do vrata s našom učionicom seoske škole na mojim Seocima.
Bilo je raznih prilika za promjenu zanimanja, ozbiljnih, ali mene nisu ni dotakle. Miris gumice na početku školske godine, još tamo negdje u augustu, duboko se urezao u moja sjećanja. Pamtim naše dobre učitelje – mog rahmetli oca Rifeta, Muberu, Fatimu, Meliku, Sulejmana, koji su sa takvim žarom do zadnjeg dana radili svoj posao.
Šta se dešava sa našim školstvom, sa društvom uopće?
Zašto skoro niko od starijih radnika ne želi da njegova djeca završe radeći u prosvjeti?
E, to je tek teška tema. Stalni nameti, nameti neprovjerenih reformi, jer eto, uspjelo je to tamo negdje u nekoj zemlji pa bi moglo i kod nas! Imam osjećaj da mi nekim zemljama dođemo kao zamorci i da na nama vježbaju, a u stvari uništavaju generacije i generacije naše djece.
A valja se nama, našoj Bosni, oporavljati od toga.
U dogledno vrijeme, po silnim novotarijama u kojima su prosvjetni radnici pretvoreni u “piskarala”, pardon “tipkarala”, u kojima će rad u učionici biti sveden na 10% naše snage, a 90% na nebitne stvari – itekako će se osjetiti svi promašaji nametnutih reformi.
Tužno je kad djeca bježe od toga da upišu pedagoški fakultet pa se smjerovi lagano gase. Zar to nije alarm? Pitam se i ko će raditi kad prve poslijeratne generacije učitelja krenu u proces penzionisanja? Naš posao je izgubio onu čarobnu, skoro romantičnu notu, na našu žalost.
Naš posao su djeca, naš razred, jer njihova budućnost je u našim rukama. Samo odvažni, hrabri insani će se, bilo iz neznanja o onome što ih čeka, bilo iz prevelike ljubavi prema ovom poslu, odlučiti na ovaj korak, na ovaj teški, učiteljski put.
Draga djeco, naši budući prosvjetni radnici, nema ljepšeg posla od onog kad zatvorite vrata učionice za sobom i upotrijebite sve svoje umijeće da od malih ljudi, koji čak loše govore, napravite ljudine spremne da se uhvate u koštac sa svim životnim problemima, a da ipak u svojim srcima nose ljubav.
Sretno nam bilo još koju godinicu, i sretno vama na najljepšem poslu na svijetu – ali iza zatvorenih vrata vaše učionice.
Hvala mojoj Zehidki na najljepšem buketu cvijeća, jer znam da je od srca.
“Ja nisam naviko da biram u životu ono što mi je lakše. Baš zato što sam shvatio da vrijednosti stanuju tamo gdje je teže, a ne gdje je lakše. Jer lakše je kotrljati se niz brdo. Tamo može da se kotrlja svako i svašta. A uz brdo ide samo ono što ima snage da se penje.” – Zukorlić, muftija.
