Piše: Rifeta Mešinović Turanović
Lijep jesenji dan. Lagano se spuštam do škole. Oktobar! Moj lijepi oktobar. Sve miriše, toplo je i ugodno. Ma samo lijepe stvari se dešavaju u oktobru. U ušima su slušalice, sramota je priznati da sam tek otkrila ko je Nat King Cole!
Ponekad i zapjevam:
“The falling leavs, drift by my window..
The autumn leaves of red and gold…”
Niko me ne čuje. Sreća. Usput berem šišarke, trebat će mi garant, skupljam listiće, kamenčiće, i punim li punim kesu koja se već oteže od težine.
Učiteljice, hm!
Samo gledam kad će naša Zehida sve pobacati…
Sve spremno za moje prvačiće i ja sjednem u zbornicu. Pogledam, ma mogla bih malo urediti zbornicu i počinjem bacati razne papire.
Odjednom zastadoh, na ploči sa fotografijama moj dragi tata, nasmijan kao i uvijek i okružen ljudima koji ga vole. Prvo sjednem, pa još jednom pogledam..
Sjeta se uvuče u moju dušu, moj dragi tata preselio na neki bolji svijet ima već skoro tri godine, a sutra je 5.oktobar! Dan učitelja! Mi smo to onako kućile baš znali lijepo proslaviti. Moj učitelj, moj dragi tata, uzor i primjer svima nama svojom dobrotom i ljudstvom. Kako mi nedostaješ!
Polagano stižu i kolegice.
Svaka pogleda na fotografiju i uputi rahmet.
Kaka je čovjek to bio!
Od njega sam puno naučila!
Ljudina naša!
Ko sa njim nije popio kafu ne zna šta je ljudstvo!
Odjenom sam skočila i izišla napolje…
Guše me suze! Svi ga samo po dobru spominju i upućuju dove… A sutra je Dan učitelja, meni nešto posebno teško! Ništa, obrišem suze i pravac učionica..
Nakon završenog radnog dana lagana šetnjica kući. Usput svratim u prodavnicu, počastim sočnim kruškama Ahmu koji sjedi u svojim invalidskim kolicima pred prodavnicom..
Pogledam ispred i ugledam Jozu iz CK koji je sa suprugom krenuo do Meline da obiđe i odnese pomoć baki koja sama živi. Jozo po običaju, pita šta mi treba za đake, (kao i uvijek) i usput me predstavlja svojoj supruzi, ovo je Rifeta, našeg dobrog uče Rifka kćerka..
Ma šta je ovo danas ljudi?
Dan sjećanja na mog dobrog tatu! A meni nešto danas posebno teško.
Jednom je moj kolega napisao:
“Neki ljudi svoj život prožive a da se o njima puno ne govori, o nekima se puno govori a malo dobra od njih. Ali ima onih koji su zaslužili da se o njima govori. Naš Rifet je sigurno jedan od njih. Cijeli svoj život posvećujući podučavanju, usmjeravajući svoju djecu da se također bave tim plemenitim poslom, ostat će upamćen kao učitelj u najširem smislu riječi. Naučena slova ne blijede, kao što neće ni sjećanja na tebe. ”
Neka je rahmet svim našim dobrim dušama, našim prosvjetnim radnicima, kolegama i kolegicama Muberi, Azri, Husi, Sulejmanu, Melikii..
A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, i On tobom zadovoljan, pa uđi u robove Moje i uđi u Džennet Moj!
