Pozivajući se na Boga, autoritarni populizam sve moćnije rasplamsava kulturne i vjerske ratove, što sve više gura svijet u sukobe između moralne dekadencije modernog svijeta i tradicionalnih duhovnih vrijednosti srednjeg vijeka, pretvarajući 21. stoljeće u eru kulturnih i vjerskih ratova koje predvode autoritarne intelektualne i političke elite krajnje desnog populizma.
„Oče, molimo se da nastavite davati našem Predsjedniku snagu koja mu je potrebna da vodi našu veliku naciju. Molimo se za Vaš nebeski blagoslov nad njim, u Isusovo ime“. (USA News, March 6, 2026).
Bilo je neobično i malo očekivano gledati grupu američkih kršćanskih evangelističkih vođa u Ovalnom uredu Bijele kuće, gdje se javno obraćaju Bogu, moleći ga da usliši njihovu molbu da njihovom autoritarnom vođi podari srce, um i mudrost s neba, da ga vodi u izazovnim vremenima s kojima se danas kršćanstvo suočava.
Bio je to poziv iz središta velike vojne sile koji je više ličio na poziv na krstaški pohod s početka srednjeg vijeka nego na molitveni sastanak vođe i vjernika na početku 21. stoljeća. Poslana u etar, ta nadrealna scena nosila je jasnu poruku čovječanstvu da se politika autoritarnog režima SAD-a nalazi na samoj ivici ludila i potpune iracionalnosti, kako bi se potencijalni protivnik ili partner suočio s iluzijom pružanja otpora autoritarnom vođi.
Ako se uz ovu biblijsku scenu doda poruka koju je prije samog početka pogroma u Gazi izrekao izraelski autoritarni vođa, citirajući božiju zapovijed iz stare jevrejske Biblije – Tore, u kojoj vrhovni bog Jevreja zapovijeda: „Sada idi, napadni Amalečane i potpuno uništi sve što im pripada. Ne štedi ih; pogubi ljude i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce“, slika svijeta postaje sumorna. Ako se u ovaj matriks uključi i poziv Rusima koji im je uputio njihov patrijarh na samom početku agresije na Ukrajinu, i ako se pritom uzmu u razmatranje kognitivni problemi s kojima se suočavaju već ostarjeli autoritarni lideri SAD-a, Rusije i Izraela, sliku budućnosti čovječanstva prekriva još tamnija sjenka.
Konformizam, poslušnost i agresivnost
Kraj aparthejda, velike globalne reforme, pad Berlinskog zida, demokracija, liberalizam, kapitalizam, egalitarizam, slobode i prava čovjeka bile su glavne smjernice kojima se svijet kretao sve dok autoritarni populizam na samom početku 21. stoljeća nije zaustavio rast demokracije i time otvorio prostor za nastanak „autoritarnog svijeta“ u kojem će srednjovjekovni božanski sistem vrijednosti zauzeti središnje mjesto, pretvarajući vjerske simbole narodnog i civilizacijskog identiteta u nove pokliče za okupljanje masa.
Pozivajući se na Boga, autoritarni populizam sve moćnije rasplamsava kulturne i vjerske ratove, što sve više gura svijet u sukobe između moralne dekadencije modernog svijeta i tradicionalnih duhovnih vrijednosti srednjeg vijeka, pretvarajući 21. stoljeće u eru kulturnih i vjerskih ratova koje predvode autoritarne intelektualne i političke elite krajnje desnog populizma.
Autoritarni populistički režimi ograničavaju internet, zabranjuju abortus, modificiraju borbu protiv nasilja u porodici, nameću zakone o bogohuljenju, favoriziraju običaje i tradicionalne nacionalističke vrijednosti, sprječavaju feminizam i odbacuju LGBTQ prava kao zaštitu društva od moralne korupcije liberalizma.
Za njih individualizam, ljudska prava, raznolikost, rodna ravnopravnost, LGBTQ prava i vjerske slobode predstavljaju oblike dekadentnog liberalnog moralnog imperijalizma i vjesnike društvenog i moralnog haosa i propadanja. Motivirani su nativističkim i antiimigrantskim stavovima, vežu se za kršćanske simbole kako bi odvojili „nas“ od „njih“. „Paradiraju s kršćanskim križevima na skupovima, koriste simbole križara u svojim memovima i traže saveze s konzervativnim kršćanskim grupama. 21. stoljeće pretvaraju u eru svetih ratova koji se protežu cijelim svijetom, u vrijeme kada se čini da privlačnost stvarne religije opada“.
Pseudoreligijski autoritarni populizam vješto premješta moralne norme u sukob između moralne dekadencije modernog svijeta i tradicionalnih duhovnih vrijednosti iz srednjeg vijeka, gurajući taj sukob u moderniziranu percepciju konformizma, poslušnosti i agresivnosti čovjeka, što otvara nove dimenzije dominacije i vladanja nad njim.
Autoritarni populizam kroz teorije zavjere prikriva uzroke stvarnih problema čovjeka, nudeći mu neprijatelja koji je odgovoran za sve njegove egzistencijalne probleme i kojeg je poželjno uništiti. Time autoritarni režimi otvaraju eru srednjovjekovne plemenske mržnje na samom početku ovog milenija.
Egzistencijalna osveta
U savezu religije, autoritarizma, nativizma i nasilništva, koji današnji svijet drži u okovima, običan čovjek sve je skloniji da podržava bogate i moćne i da s njima ulazi u savez u borbi protiv siromašnih, nemoćnih i imigranata, optužujući ih za ugrožavanje njegovog životnog standarda (gubitak posla i niske nadnice) i za sve druge njegove nevolje.
Pripadnici radničke klase, koji su najviše ugroženi, sada otvoreno podržavaju autoritarne političke stranke i vođe koji se obavezuju na smanjenje poreza za bogate, što im daje sve manje šanse za vlastito preživljavanje. Gdje nastaje ova neobična, opasna i nelogična autoritarna populistička paradigma današnjice?
Stalnom prijetnjom nuklearnim ratovima, vjerskom i rasnom mržnjom, terorizmom, velikim migracijskim pomjeranjima i prisilnim potiskivanjem lokalnog stanovništva stvara se „imaginarna paradigma katastrofe“ koja zasjenjuje „stvarnu paradigmu katastrofe“ u kojoj se nalazi demokracija i čovjek sa njegovim pravima i slobodama. Zamjenom paradigme realnih problema čovjeka paradigmom imaginarnih strahova, autoritarni populizam uvodi čovjeka u zonu ludila iz koje izlaz vodi u „politiku egzistencijalne osvete“, kako je to nazvao politički teoretičar William Connolly.
Ova „politika egzistencijalne osvete“, u čiju je zamku upala radnička klasa, postaje globalna društvena zaraza krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, galvanizirana izljevima kolektivnog religijskog i socijalnog nasilja potaknutim od strane autoritarnih političkih režima i vođa. Modijev uspon na vlast u Indiji započeo je antimuslimanskim pogromom u njegovoj rodnoj državi Gujarat.
Identičan uspon krajnjeg autoritarizma i nacionalističkog ludila mogao se vidjeti i u balkanskim ratovima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, s ekstremno teškim kolektivnim zločinima. Pogromi su izbili i u Delhiju i na Zapadnoj obali, s intenzivnim izljevima iracionalne mržnje, često praćenim elementima rasne i vjerske superiornosti i dominacije Hindusa i Jevreja.
Pogrom i pad prosječne potrošnje siromašnog čovjeka (birača) nisu bili prepreka da autoritarne populističke partije učvrste vlast u brojnim zemljama Azije, Evrope i SAD-a. Najbrojnija nacionalistička Bharatiya Janata Party (BJP) Narendre Modija u Indiji ponovo osvaja vlast (2019), uprkos drastičnom padu životnog standarda najšireg sloja birača. Na Filipinima, premda je broj siromašnih rastao, Duterteov nasljednik Ferdinand „Bongbong“ Marcos Jr. osvojio je 58% glasova (2022), što je povećanje od skoro 20%. U SAD-u, iako su prihodi radničke klase rasli sporije tokom prvog Trumpovog mandata nego za vrijeme njegovog prethodnika, Trump je 2020. godine dodao 10 miliona novih birača svojoj bazi.
Odakle dolazi ovaj začuđujući preokret unutar najsiromašnijeg sloja biračkog tijela početkom ovog milenija? Paralelan rast krajnje desnog autoritarizma i siromaštva navodi na pretpostavku da određena podskupina ljudi ima prirodno autoritarni (nacionalistički) profil ličnosti, što predstavlja značajan faktor u autoritarnoj politici. Ta pretpostavka navela je američkog profesora Stanleyja Feldmana da eksperimentiše kako otkriti autoritarni profil ličnosti.
On je proveo socijalni eksperiment mjereći koliko ispitanik visoko cijeni hijerarhiju, red, tradicionalnu usklađenost, čvrstu ruku i poslušnost u odnosu na vrijednosti poput poštovanja, obzirnosti, samopouzdanja i radoznalosti.
Autoritarna porodica
Vrednujući paralelne sisteme vrijednosti u porodičnom odgoju djece – „samostalnost ili poštovanje“, „poslušnost ili samopouzdanje“, „dobro ponašanje ili obzirnost“ i „lijepo ponašanje ili radoznalost“ – Feldman je otvorio mogućnost da se s velikim stupnjem vjerovatnoće detektira autoritarni profil roditelja. Ukoliko ispitanici u odgoju djece prednost daju poslušnosti, hijerarhiji i redu u odnosu na radoznalost, samostalnost i obzirnost, to ukazuje na sklonost ka autoritarnim vrijednostima.
Time je otvoren put identifikaciji pojedinaca koji latentno ispoljavaju autoritarne tendencije unutar porodičnih sistema vrijednosti, što omogućava praćenje kako se te tendencije usklađuju s političkim preferencijama birača. Ovaj eksperiment pokazao je da se potencijalni izvori autoritarizma i nacionalističkih orijentacija najčešće formiraju unutar porodice i užeg socijalnog okruženja.
Kroz savez krajnje desničarskih vlada od Indije do Mađarske, od Filipina do Argentine, od Izraela do SAD-a, pa sve do Rusije, stvara se „novi autoritarni svijet“ u kojem je znatno sužen prostor za prava i slobode čovjeka. Ciljano masovno ubijanje djece u Ukrajini, Gazi i Iranu, povezivanje religijskih narativa s autoritarizmom i nasiljem, dodatno produbljuje kulturne i duhovne sukobe 21. stoljeća.
„U tom ratovanju pristalice liberalizma nemaju drugog izbora nego da se bore protiv ovoga i na duhovnom i kulturnom planu, da pokažu da je pluralizam suprotnost dekadenciji i da je duhovno bogat, praktično efikasan način za podizanje ljudskog dostojanstva i vođenje koherentnog društva.“
(tacno.net)
