Skrušenost. Čišćenje srca. Umjerenost. Milost. Učenje. Promjene. Sustezanje. Od pretjerivanja.
Sjećam se prijašnjih iftara, dok se cijeli dan pripremalo i iščekivalo da uz ezan svi sjednemo i utalimo žeđ, a mi djeca i glad i želju za šećerom. Jer cijeli dan se planiralo šta i kojim redoslijedom će se pojesti. Jer djeca. Iskrenost i radost.
A, najviše se sjećam efindijinih priča o suštini Ramazana i činjenici da je isti mnogo više od sustezanja od hrane i piće, u tom trenutku ne shvatajući šta time želi reći, ali slušajući i pohranjujući riječi da ugledaju svoje svjetlo kada dođe trenutak. I jesu.
Uz vrijeme i želju itekako sam shvatila suštinsko značenje ove poruke.
Jer lahko mi je sustegnuti stomak, od hrane i pića, ali sustegnuti srce i misli, jezik i oči, nije bilo lahko. I nikada neće. A, to je trening i uma i tijela, to je izazov za dušu. I to ne samo u ovim, najljepšim i posebnim danima, već bi nam to morao biti svakodnevni zadatak i težinski trening koji moramo odraditi. Bez izgovora.
Ali, uz sve ovo, izgleda da je danas najveći izazov odoljeti iskušenjima koji od svetog mjeseca prave prostor i vrijeme za ‘kićanku’, pretjerivanje i nadmetanje. Ko će više, ko će bolje, ko će ljepše i sjajnije…
I sve to zaboravljajući da fokus zapravo mora biti jedino na osvjetljavanju duše i na čišćenju srca, ali i misli.
Ja sam imala privilegiju da upoznam i suštinu vjere, ali i posta, u nekim drugačijim okolnostima, kroz iftare na selu, kada je sinija bila trpezarija, kada su spužve bile stolice, a kada je jedna posuda i nekolicina tanjura bio sav sadržaj naše iftarske sofre. Pa sada ne znam da li je do toga ili jednostavno do činjenice da nikada nisam i, nadam se, nikada neću, voljela bilo kakav hype i pretjerivanje, jer sve što u sjenu baci suštinu i tradiciju, istinu i jedinu važnost, nema mjesto u mojim životnim pričama. Jer znam kako je kada ne postoji bilo šta što može preuzeti ulogu radosti, iščekivanja i skrušenosti, vjere i poniznosti, ljubavi i dijeljenja budući da sam sve to naučila osjećati za našom sofrom.
Ovaj mjesec, ove godine, za mene je bio umnogome drugačiji, jer na nama je da planiramo, ali ne i da određujemo, pa sam tako i ja ovaj mjesec morala da usporim i opet se prisjetim kako je to nekada bilo. Ali i podsjetim na ono što je jedino bitno i značajno.
Svi mi volimo da vrijeme provodimo sa nama dragim ljudima, da dijelimo i sudjelujemo u svojoj zajednici, da stvaramo neke lijepe trenutke, ali u cijelom toj želji i težnji, opet se udaljismo. Opet od suštine. Od poruke. Ali, i jednim dijelom, od vjere. Jer da, lijepo je posjetiti neka mjesta, prisustvovati organizovanom iftaru u nekom ugodnom restoranu, ali sve dok imamo mjeru. A, mi, nikada ju nemamo. Koliko god se trudili, čak i govorili kako umijemo da balansiramo, evo, ova godina i ovo iskušenje mi pokazaše da i dalje ne umijem(o).
Jer dom, ljudi i poslijeiftarska kafa, u toplom domu, nemaju cijenu. Nemaju dostojnu zamjenu ni u jednom restoranu. A, u namazu bez trke i usputnog obavljanja, jer kasnimo, shvatimo koja je to najbolja hrana za dušu.
I znam ja vrlo dobro da je sve potrebno sa vremena na vrijeme, ali to vrijeme koje nam toliko izmiče, a za koje toliko mislimo da nam stoji na raspolaganju, mnogo nam krade od onoga čemu istinski samo i treba da se posvetimo. Bez da živimo napola, bez da obavljamo puno, dobijajući i ostavljajući sebe u tako malo.
A, usporenost koju sam sebi priuštila u ovim danima, samo me dodatno podstaknula na razmišljanje, ali i spoznaju da tek onda kada polako i iskreno radim ono što mi zapravo i jeste prioritet, živim sebe i svoj identitet onako kako jedino i zaslužujem. Polako, sigurno i pokorno, bez potrebe da stižem sve. Jer, u suštini, sve dok stižem najbitnije, prestižem i ono jedino što trebam. Jučerašnju sebe.
Međutim, nisam mogla ne primijetiti koliko su se ljudi, iz godine u godinu, od praznika do praznika, uvijek i u svemu udaljili od suštine, dodjeljujući ulogu i značaj svim drugim, popratnim stvarima. Zašto?
Zašto nam te druge stvari postaju prioritet, koji biva toliko dominantan, da jedino što treba imati smisao i ulogu, zapravo gubi na suštinskoj važnosti iste?
Ramazan nije restoran niti okićena hala.
Ramazan nije nadmetanje u dekoracijama i lampicama od kojih i ne vidite ljude sa kojima večeras zahvaljujete na još jednom danu u kojemu ste trebali postati bolji čovjek i napraviti nešto za svoje srce.
Ramazan nije najnoviji escajg niti luksuzno posuđe, već iskren naum, čist nijet i slobodna duša. Ona koja je spoznala da mora da uzleti do onih visina koje joj samo vjera može pomoći da dosegne. Samo slijed suštine.
Ramazan nije slika svih novotarija koje ste naručili sa Temua, kako biste unijeli dašak svetosti u svoj dom, ne znajući da se dašak ne naručuje, već nudi iz onoga što stanuje isključivo u vama.
Ovo nije mjesec za ispoljavanje vašeg konzumerizma, jer ovaj mjesec postoji da živimo poruku, da slijedimo uputu, a ne da tražimo načine za takmičenje u gomilanju materijalnog.
Nisam mogla ne primijetiti visinske pripreme i kupovine, porudžbine i ekskluzivne slike “ramazanskog kutka”, posebnih natpisa, kolekcija ukrasa koji odišu svime osim prirodom i tradicijom. Iskrenošću i istinskom radošću. Prizemnošću i osjećanju.
Jasno je da ovaj mjesec zaslužuje najljepše, jasno je da mu i mi od sebe moramo ponuditi samo lijepo jer posebna je to čar servirati i čekati da pukne. Da akšam pozove. Da se i stomak i srce napoje, ali umjereno. Jer islam je sve samo ne pretjerivanje. U svemu. Jer islam nas je davno naučio kako treba da živimo i radimo.
Mi trebamo mir i umjerenost. A ne supu koja stoji na kuli od tanjura, čekajući slijedove … Bože, pomozi nam.
Pa ljudi ne mogu ni prirodno i polako jesti, kako bi morali nakon dugog dana, brinući se da ne poremete dekoraciju ili, ne daj Bože, uruše tu kulu koja umjesto slobode, donosi strah. Pazeći da sve protekne kako treba, da sve bude servirano pod pravim uglom, a uslikano pod pravim svjetlom, ljudi zaborave na ono što bi u tom trenutku trebalo biti prvo u takvom pomno isplaniranom iftarskom slijedu. Zaborave na radost u srcu, na zahvalnost i dovu, jer dobiše priliku za akšamom ispratiti još jedan dan, u kojemu su mogli, možda, promijeniti svoju sudbinu. I ovdje i tamo. A, u samo jednom danu, jednom gestom, jednim djelom, jednom dovom, mi zaista možemo promijeniti svoju sudbinu.
Naravno da svi mi zarađujemo za sebe, da svi mi trebamo da se okrenemo samo sebi i ljudima oko sebe, vjerujući i nadajući se da ćemo u svemu dati svoje najbolje, a naučiti i spoznati najbitnije. Ali, ne mogu prihvatiti da se promoviše toliko toga što ovi dani i trenuci ne bi trebali biti.
I ne mogu se oduprijeti želji i aspiraciji da se vratimo u ono doba kada smo sjedili na podu, okupljeni oko okrugle, drvene, ploče, koja je servirala malo, ali nudila tako puno. Spone među nama. Ljubavi i pažnje. Zahvalnosti i pokornosti. Ponosa koji smo dužni da osjećamo sa svakim novim danom uz spoznaju da se možemo povinovati samo Jednom.
A, ramazanski osjećaj mora da ima svoju posebnu priču. I hoće. I danas i zauvijek.
Uz svaku ispunjenu dovu, želim nam svima najljepši osjećaj u ovo prediftarsko, neprocjenljivo i ni sa čim uporedivo, vrijeme.
(plenum.ba)
