Nekako se čovjeku smrači u duši pred bitne dane i velike događaje. Tako je i danas. Ramazan.
Tada čovjek kopa po sjećanjima, po duši, kao težak motikom po tvrdoj bosanskoj zemlji, tražeći mrvice sreće da ozare tugom zatomljene dane.
I moj mozak danas pred mene iznese jedan od najljepših ramazana u mom životu, onaj u vrijeme korone. Tada je sve bilo nekako intenzivnije, jače i dublje, prožeto strahom za sve nas, a posebno za djecu. Niko nikud. Malik je završio fakultet, odradio pripravnički u bolnici i čekao prvi posao, a Tarik je bio na fakultetu, dok im nisu rekli da idu kući i čekaju daljnje upute. Mi prosvjetari bili smo pogubljeni, kao i svi ljudi u ovoj zemlji, sa šturim uputama o nekakvom online radu za koji dotad nismo ni čuli. Snađi se, jer u ovoj zemlji već trideset godina silom prilika učimo kako da se snalazimo.
Nekima je bilo lakše jer su djeca imala računare, telefone i internet. U mom razredu bilo je teže jer je devedeset posto djece iz romskog naselja Skela i nisu imali ni približno takve uslove. Opet ono – snađi se. Kopiraj, pripremaj materijal pa onda pod maskom i sa rukavicama idi od vrata do vrata i nosi zadatke. Neka djeca su kasnije nabavila telefone i počela raditi online.
Posebno mi je teško bilo kada sam jednom, idući u grad, vidjela svoju djevojčicu, odličnu učenicu Samru, kako sa sveskom u ruci sjedi na hladnom betonu benzinske pumpe i piše zadaću. Tu je imala internet jer su joj dobri radnici dali šifru, a nije htjela ništa propustiti.
Težak je to bio ispit iz kojeg smo i ovog puta izašli kao pobjednici, bez ikakve organizacije. Moj Ekrem bio je nabavljač svih potrebnih namirnica za sav komšiluk. Svi u strahu, a on našim golfom odlazio do grada i vraćao se, a da putem ne sretne ni jedno jedino auto.
Moja komšinica Ljube i ja sastajale smo se u dvorištu kuće našeg hadžije Ibre i tu, šapćući, razmjenjivale poneku riječ i misao. Rekla sam joj da nam je nene Ređifa poručila da uzmemo svu hranu iz kuće i da je pojedemo, halal bilo, jer ko zna kada će oni doći iz Austrije. Posebno je bila zabrinuta jer su joj sva djeca bila tamo. Bojala se šta ako im se nešto desi, ko će ih sahraniti. Rekli smo joj da se ne sikira, da smo tu za sve što bi se, ne daj Bože, moglo desiti. Tada su joj iz duše potekli duboki jecaji.
I tako smo dobili elan da uradimo neke poslove po kući i oko kuće, od onog što smo imali. Dobila sam novu ogradicu u cvjetnjaku, posadila ribizle i maline i još ponešto. Ubrzo je Tarik krenuo s online nastavom, Malik je upisao kurs njemačkog jezika, a kuća je počela zvoniti od novih, do tada nepoznatih digitalnih predavanja.
Bilo je i smiješnih situacija. Profesori su imali sat vremena za predavanje, ali jedna teta iz Ljubljane znala bi pričati po tri sata bez prestanka. Vjerujem da je pola studenata zaspalo, a jedan je toliko hrkao da smo se nas troje u kući smijali do suza.
Ramazan je bio poseban i radostan kao nikada prije jer smo svi bili zajedno. Urezao mi se u misli i znam da ga nikada neću zaboraviti. Sve što je poslije došlo, sa gubicima dragih ljudi, nosilo je sa sobom gorčinu.
Svaki iftar bio je poseban jer smo se smjenjivali u kuhanju, a niko nije smio zaviriti šta kuhar ili kuharica sprema. Bilo je puno iznenađenja. Ekrem se u početku bojao tih novotarija pa mi je šaptao da se nada da imam rezervni plan ako nešto ne uspije. Ali sve je bilo ukusno. Tada smo prvi put pravili turski mokri kolač, tortilje sa čudnim umakom, pogačice i razna mala čuda iz kuhinje.
Radost koju nosim iz tog vremena i dalje tražim u ovim danima. Nema ništa ljepše od skladne porodice, smijeha mojih sinova i rahmetli muža u našoj kući. Znam da se ta sreća više nikada neće vratiti i suze mi klize dok ovo pišem jer nema onoga koji bi život dao za nas.
Rahmet ti duši, mužu moj dobri. Stiže nam još jedan ramazan, a tebe nema sa nama.
Ramazan šerif mubarek olsun.
„Allah ne oduzima iz srca ono što voliš, a da ti ne ostavi nešto čime ćeš moći izdržati i nastaviti dalje.“
Dišem…
