Bila je noć i kolona automobila čekala je da iz Mađarske pređe u Srbiju. U kolima su mirno sjedili nekadašnji vlasnik Jugoskandik banke Jezdimir Vasiljević – gazda Jezda – njegov advokat Stevan Protić, tjelohranitelj Ciga Cokić i jedno od najvećih šahovskih imena svih vremena – Bobi Fišer.
Nešto oko ponoći stigli su u Beograd u jednu vilu na Dedinju u kojoj će Fišer biti smješten tokom svog boravka. Bila je to 1992. i „prvak svijeta“, kako je sam sebe volio da zove, spremao se da se iz duboke ilegale, duge 20 godina, vrati na svjetsku scenu, prenosi SerbianTimes.
U Srbiji je ostao mnogo duže nego što je planirao jer su mu za vratom disale američke vlasti. Za svaki slučaj, promijenio je nekoliko lokacija – najčešće blizu granice s Mađarskom – da bude spreman ukoliko nešto krene po zlu.
Jedna od tih lokacija bila je Banja Kanjiža, mirno mjesto uz Tisu koje ničim nije skretalo pažnju na sebe.
Jednog sunčanog septembarskog dana zazvonio je telefon u kancelariji doktora Ferenca Agoštona, u to vrijeme upravnika Banje Kanjiže – specijalne bolnice za rehabilitaciju. Glas s druge strane mu je rekao da će mu uskoro dovesti svjetsku šahovsku zvijezdu i da će tu boraviti nekoliko mjeseci. Uskoro se ispred hotela „Akvamarin“ pojavio Fišer, u čijoj su pratnji bili njegov lični sekretar, 16 kožnih kofera u kojima su bile knjige, nekoliko umjetničkih slika, kao i dvojica telohranitelja, koja se od njega nisu razdvajala ni na minut.
Inflacija je te godine bila jedna od najvećih na svijetu, na svakom koraku vidjeli su se bijeda i neimaština. Ljudi su gladovali, ali paradoksalno, banja u Kanjiži bila je puna.
„Bobi Fišer je kod nas boravio tri meseca – septembar, oktobar i novembar 1993. Naši zaposleni su tada imali platu pet ili šest nemačkih maraka, a kompletan pansion za njega, njegovog sekretara i dvojicu telohranitelja iznosio je 400 maraka dnevno. Mi smo se dogovorili da oni svako jutro zamene pare i da na osnovu trenutnog kursa isplate tu svotu. Tako je i bilo. Nikada nismo imali ni najmanji problem. Sve je to Jezda finansirao“, kaže nam na početku razgovora doktor Ferenc Agošton.
Fišer je došao da se odmori i pobjegne od navale novinara i raznih nasrtljivih „poštovalaca“. Istina, i da malo ispravi kičmu koja se iskrivila od igranja šaha.
Imao je 49 godina kad je prihvatio poziv da u Beogradu i na Svetom Stefanu odigra turnir s Borisom Spaskim. Posljednji put sreli su se 1972. u Rejkjaviku i Fišer je tada pobijedio i postao svjetski šampion. Kasnije se posvađao sa Svetskom šahovskom organizacijom i prekinuo da se pojavljuje na turnirima i u javnosti.
U vrijeme kad je odigran turnir na Svetom Stefanu, Fišer je bio potpuno zaboravljen.
Od ukupnog fonda od pet miliona dolara, dvije trećine pripale su pobjedniku. Poreska uprava Sjedinjenih Država obavijestila je Fišera da je njegovo učešće protiv zakona jer se time krše sankcije nametnute Jugoslaviji, i poslije meča je izdala potjernicu za njegovo hapšenje. Fišer je dobio meč sa 10 pobjeda, pet poraza, uz 15 remija.
Prije dolaska u Kanjižu, šahista je boravio u Banji Junaković kod Apatina. Detonacije koje su se jasno mogle čuti s obližnjeg hrvatskog ratišta užasno su ga uznemiravale, pa su ga premestili u Kanjižu.
Doktoru Agoštonu, koji je u vrijeme Fišerovog boravka bio tek nekoliko mjeseci na mjestu upravnika, bilo je važno da šahovska zvijezda bude maksimalno zadovoljna, a sam Fišer nije bio veliko zakeralo.
„Voleo je noću da šeta, najčešće do Horgoša i nazad, to je 30 kilometara u oba pravca. Bio je veoma krakat, prosto je jurio, dok su dvojica telohranitelja trčala za njim. Svaki drugi dan jedan od telohranitelja odlazio je u Segedin, u Mađarsku, i kupovao svu stranu štampu. Želeo je da zna šta se dešava u svetu i važno mu je bilo da bude informisan“.
Prijatelji su ga opisivali kao mirnog i ćutljivog, ali u isto vrijeme i impulsivnog i svadljivog.
„Bio je pomalo šizoidan. Plašio se svega. Imao je svoju rutinu i nje se držao. Ustajao je kasno po podne, pošto je noću voleo da razmišlja i da čita. Tek potom bi odlučio da ode da jede. Za njega nisu važili termini za doručak, ručak i večeru. Spremačica je smela da uđe u sobu, ali samo da počisti prašinu i da eventualno oriba sanitarije. Ništa nije smela da pomera. Ništa. Čak ni najmanju stvar.“
Slavni gost je insistirao da u sobi bude sam, ali da mu se soba stalno nadzire: „Njegov sekretar bio je u sobi preko puta. Motrio je na Fišerova vrata, koja su uvek bila blago odškrinuta, pošto je često imao neke opsesivne misli. U sobi pored bila su smeštena dva telohranitelja, koja su s njim išla svuda. Niko nije mogao da prođe tim delom hotela a da ne bude primećen.“
Apartman 219 i danas izgleda isto kao i prije 25 godina, sem što su u sobu unesen flet-televizor, klima-uređaj i ugrađen je fen za kosu. Čak je i meblo na dvosjedu i foteljama ostalo isto – izlizano i izblijedjelo, ali čisto. Isto je i sa bračnim krevetom, na kojem je Fišer spavao. Zategnut, čist i prekriven sintetičkim ćebetom s braon dezenima koji su prizivali prošlost. U sobi postoji još jedan, pomoćni krevet, mala kuhinja s nekoliko elemenata i jednom ringlom, veliko kupatilo i mali toalet.
„Ništa se nije menjalo otkako je hotel napravljen pre 36 godina“, kaže Boršoš Jene, domar koji nas je poveo u obilazak apartman 219.
Kao u vremenskoj kapsuli, mogao se zamisliti trenutak u kojem su po sobi raspoređene gomile knjiga o šahu, koje je Fišer uvijek nosio sa sobom, dok je jedva uspijevao da se probudi u neko kasno popodne, izvrćući se na krevetu na kojem je zbog udobnosti i svoje visine uvijek ležao dijagonalno dok su mu sa ivice kreveta visila neuobičajeno velika stopala broj 48.
„Nikada nije mnogo izvoljevao, ali je voleo kad mu meštani donesu sok od borovnica i domaće kravlje mleko. Voleo je da ga podgreje na ringli u kuhinji i mogao je to da pije uvek“, kaže nam Jene, koji je u to vrijeme radio na bazenu i dobro se sjeća kasnih noćnih posjeta.
„Upravnik mu je dozvolio da se kupa nakon što se bazen zatvori. Dolazio je u pratnji telohranitelja i zadržavao se oko sat vremena. Kada sam ga prvi put video, začudio sam se koliko je bio krupan čovek, kao Švarceneger, s ogromnim stopalima. Kao dva rečna čamca.“
U restoranu hotela imao je svoj poseban sto. Uvijek je sjedio na jednom mjestu i strpljivo čekao hranu. Ali dok je jeo, posebno je nervirao konobara Gezu, koga je izluđivalo kako Fišer jede čorbu. Gezin kolega Balaton Šandor prisjeća se tih događaja:
„Mi ovde pravimo fenomenalnu kiselu čorbu. Fišer je mogao da je jede svaki dan. To je jaka, lepa, gusta čorba i svi je jedu kašikom, ali Fišer je voleo da umače hleb i da je tako jede. Nakon svakog zalogaja ruke bi obrisao o stolnjak, a Geza se nervirao i hteo da umre. Mi ga gledamo i padamo u nesvest od smeha. Geza nije mogao da shvati kako neko može da bude tako aljkav. Ali ostavljao nam je velike pare i nije pravio nikakve probleme. Čim bi završio ručak ili večeru, izvadio bi svoj džepni magnetni šah i isključivao se iz spoljašnjeg sveta.“
Nije pridavao značaj izgledu i bio je u stanju da u istoj odjeći provede po nekoliko dana.
“Sećam se da je imao neke stare cipele i da je sva obuća morala ručno da mu se pravi. Tako je on te jedne raspale cipele stalno nosio na popravku. Odela su se isto šila po meri. Za tri meseca u banji ošišao se svega dva puta. Jednom je na šišanje išao u Sentu, a drugi put je frizer morao da dođe u njegovu sobu. Strogo je zahtevao da berbernica bude prazna. Nije podnosio da ga ljudi gledaju“, sjeća se doktor Agošton.
Naviku „istjerivanja“ gostiju imao je i kad bi poželio da se provede u nekoj od vojvođanskih čardi, prenosi Serbian Times.
„Odlazio je samo s najbližim ljudima i obezbeđenjem, a u kafani nije smeo niko da bude. Samo muzika. Nije to radio često, ali je voleo da jede vojvođansku hranu. Pre hrane popio bi po dve-tri rakije i to mu je baš prijalo. Voleo je da pojede dobru ribu, čorbu i jela ‘na kašiku’. Voleo je i ikru, i to u velikim količinama. Posebno je uživao u ikri pomešanoj sa sokom od borovnica. Toga je mogao da pojede koliko želiš.“
Nepredvidiv
I ma koliko da je bio nemaran za neke stvari, toliko je za organizaciju turnira bio više nego zahtjevan.
“Pre turnira bilo je naručeno ukupno 16 stolova za igru. Deset dana pre početka Fišer je vratio svih 16 stolova, valjda mu se nešto nije svidelo. Boja, lak, ko zna? Onda organizatori kažu majstorima da odu negde pet dana da se odmore i da se vrate sa istim stolovima. Tako i bude. Pokažu Fišeru iste stolove i on se složi da je sve kako treba. Nekada je bio potpuno nepredvidljiv“, kaže Agošton.
Porodica Polgar, koja je iznjedrila neke od najboljih šahistkinja svijeta, bila je jedna od rijetkih koja je posjećivala Fišera u Kanjiži. Bio je to čudan skup šahista. Fišer osoben sam po sebi, a porodica Polgar u najmanju ruku neobična. Otac Laslo i majka Klara imali su tri ćerke i sve tri su bile uspješne šahistkinje.
„Fišer je voleo s njima da se druži, a najviše je voleo Judit. Ona mu je bila posebno draga. Kasnije sam čuo da je zbog nje napustio svoju pređašnju ljubav Zitu Rajčanji, koja se povukla i odlučila da živi mirno i neupadljivo. Svog sekretara terao je da ide u Mađarsku i da je dovede. Bio je takav da ono što poželi, mora biti njegovo. Nakon odlaska iz Jugoslavije boravio je u Mađarskoj neko vreme, i to baš kod porodice Polgar, koja mu je pružala utočište i zaštitu.“
Pored porodice Polgar, samo je još nekoliko igrača bilo u prilici da viđa Fišera i da s njim igra šah.
„Jedan od retkih bio je i naš proslavljeni velemajstor Svetozar Gligorić. On je obično dolazio jedanput nedeljno i onda bi on i Fišer ostajali da igraju i po osam sati dnevno. Gligu je mnogo cenio.“
Oni koji poznaju šah, znaju da je Bobi Fišer jedna od najvećih ikona 20. vijeka, a oni koji su ga poznavali, kazali su da je imao dijaboličnu prirodu i najmanje dvije strane ličnosti. Ostaće upamćen i po svom naglašenom antiamerikanizmu, vjerovanju u teorije zavjere, negiranju Holokausta i dugogodišnjem praktikovanju rituala svesvetske crkve božje. Iako je i sam bio Jevrejin, tvrdio je da su upravo Jevreji odgovorni za sve loše što mu se dešavalo u životu.
Krajem 1993. tiho je otišao Banje Kanjiže. Novac od nagrade već je bio prebačen u Mađarsku, a on je odmah za njim došao u Budimpeštu. Tu je ostao nekoliko godina, a zatim se preselio u Japan, gdje je odležao osam mjeseci u zatvoru, čekajući ekstradiciju u Ameriku. Nakon niza pregovora i diplomatskih intervencija završio je na Islandu, koji mu je dao državljanstvo. Umro je u januaru 2008.
Za sobom nije ostavio mnogo stvari. Možda je najvrednija nova postavka šaha koju je nazvao Fišerov nasumični šah. Ne postoji nijedna fotografija kao dokaz njegovog boravka u Kanjiži. Fišer je bio izrazito protiv bilo kakvog eksponiranja. Osim uspomena onih koji su ga poznavali, ostale su i tri šahovske table s njegovim autogramom.
