U Sloveniju iz Banje Luke 1948. godine stigao je Smajo. Vozom do Ljubljane, gdje je prve noći prespavao u parku – sve dok ih milicija, tadašnja policija, nije rastjerala.
Skoro četvrt vijeka kasnije, u već organizovanijem dolasku, prvo u rudarsku školu, a zatim i na posao u rudnik autobusom dolazi Behrudin. Sa 15 godina, 1981. godine, u Sloveniju – zemlju koja mu je, kako kaže, dala sve – stigao je i Stipe iz okoline Jajca. Sva trojica bila su tinejdžeri, svi trojica iz Bosne i Hercegovine, i svi su došli radi školovanja i rada u rudniku. No, svaki u drugo vrijeme i sa svojom jedinstvenom pričom.
Do 1991. godine u Zasavlju je ostalo više od 2.500 Bosanaca. Samo iz Krajine (sjeverni dio Bosne, šira okolina Banje Luke, Prijedora, Jajca, Bihaća…) bilo ih je oko 1.500, prema procjenama dr Damira Josipovića sa Instituta za narodnostna pitanja, dok ih je iz same Banje Luke došlo nešto više od 100.
Odmah nakon rata, u Zasavlje su počeli dolaziti obučeni rudari iz bosanskih gradova koji su imali svoje rudnike, a jedan takav bio je Kakanj. Ostala veća mjesta iz kojih se dolazilo bila su ona uz željezničku prugu: Novi Grad, Prijedor, Sanski Most, Ivanjska, Banja Luka, Kotor Varoš, Doboj i Brčko.
“Šef zaprijetio da mi se loše piše ako sam pobjegao od kuće”
Prvi od naših sagovornika, danas 93-godišnji Smajo, u Sloveniju je stigao vozom iz Banje Luke 1948. godine. Sa još sedam prijatelja tražio je priliku za bolji život. Prijavili su se na biro za zapošljavanje i tražili posao, doslovno kucajući na vrata raznih firmi. Smajo je imao sreće: posao je dobio u firmi “Tromostovje”, dok su se ostali morali vratiti kući.
“Prvo me šef ružno pogledao i rekao da, ako sam pobjegao od kuće, loše mi se piše.” No, 16-godišnji Smajo nije pobjegao – otišao je trbuhom za kruhom. Nakon nekoliko mjeseci rada u Ljubljani, nadređeni ga je poslao u Zagorje jer su tamo tražili rudare. Sa 17 godina upisao je trogodišnju rudarsku školu, zatim nastavio raditi u zagorskom rudniku i, kako kaže, živio dobar život. Zaljubio se u kuharicu iz rudarske kuhinje koja mu je uvijek davala “repete” njegove omiljene hrane, i ostao 13 godina u Sloveniji. Nakon razvoda i nove ženidbe vratio se u svoj kraj. I u Bosni je, kaže, živio dobro – sve dok nisu počeli nemiri i krvavi rat na tlu bivše Jugoslavije. Tada se sve promijenilo, navodi ZON.si.
Nakon Drugog svjetskog rata počela je tridesetogodišnja ekonomska migracija u Sloveniju. Broj stanovnika Slovenije rođenih u Bosni i Hercegovini porastao je u razdoblju od 1950. do 1960. godine za 10.000. Prelomna godina bila je 1970, procjenjuje Josipović.
Velika većina rudara iz južnih republika planirala je povratak u domovinu pa nisu učili jezik niti se trudili usvajati slovenske običaje. Mnogi su na području Bosne sagradili velike kuće, vjerujući da će se nakon penzionisanja vratiti tamo. No, rat i današnja nestabilna politička situacija prekinuli su te planove, i mnogi se više nikada nisu željeli vratiti.
“Uči dobro da ne bi radio kao ti Bosanci”
“Radije sam auslander ovdje, nego dolje”, kaže Behrudin, koji još govori samo bosanski. Ima veliku kuću u centru Banje Luke, ali se ne želi vratiti.
Behrudin je u Sloveniju došao 1972. godine kao 14-godišnji dječak. Nije ni znao u šta se upušta. Bio je slab učenik, a porodica je imala šestero djece. Brat ga je prijavio na biro za zapošljavanje i poslao na razgovor sa predstavnicima slovenskih škola. Odluka je pala, spakovao je “ćulu” i otišao za rudu. Nakon završene rudarske škole, na tabli su objavili ko gdje ide. “Niko te nije pitao gdje ćeš raditi. Istog dana kad smo završili školu, sačekala nas je tabla s imenima i destinacijama.”
Na listi 280 učenika, svoje ime je našao pod Trbovljama. Iste večeri se iz internata u Kisovcu preselio u samački dom na Šuštarevoj, a noću je imao svoj prvi radni “šiht”.
I danas se sjeća kada su sa mladićima iz Bosne čistili hunte (rudarske vagonete) pod mostom kod zagorske separacije. Majke su dovodile djecu i govorile: “Uči dobro da ne bi radio kao ovi Bosanci”.
Nisu samo loša, bilo je i lijepih sjećanja, ali kaže da su štajgeri (nadzornici) bili izuzetno grubi.
“U dupe me šutnuo, derao se na mene kao da sam stoka”, prisjeća se Behrudin. Ali, isti taj šef mu je jednom dao svoju jedinu krušku tokom pauze. Taj isti koji ga je dva dana ranije izgrdio. Ali takav je bio rudnik, kaže Behrudin, koji danas nema većih zamjerki. Odlučno kaže da mu je sve što ima dala Slovenija. Sa 15 godina dobio je posao, stipendiju, hranu i smještaj, a uz to i obećanje da ga čeka radno mjesto, stan i rana penzija. I sve se ostvarilo. Danas ima četiri puta veću penziju od, recimo, svoje sestre koja je 40 godina radila u banci. “U Bosni mogu samo sanjati o ovakvim uslovima”, iskreno dodaje.
Uskoro 60-godišnji Stipe je nakon osnovne škole iz siromašnog sela kod Jajca došao u rudnik i dobio sve što su mu tada obećali, možda čak i više. Završio je školu, zaposlio se 1984. godine, dobio krov nad glavom i više od 30 godina radio u rudniku. Danas je penzioner. I on iskreno priznaje da je dolaskom u Sloveniju, još kao tinejdžer, dobio garanciju za dostojanstven život – nešto što je za siromašne dječake iz zabačenih bosanskih sela značilo jako mnogo.
Najniža penzija u Banjoj Luci 318 evra, a hrana skoro kao u Sloveniji
Slovenija vodi statistiku samo po državi prebivališta, i prošle godine je Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje isplatio preko 330.000 penzija u Bosnu, u ukupnom iznosu od skoro 90 miliona eura. Bosanski rudari koji su radili u Sloveniji 20-30 godina danas imaju penzije od oko 1.300 eura. Njihovi rođaci koji su punih 40 godina radili u BiH dobijaju oko 300 eura, možda koji euro više. Najniža penzija u Banjoj Luci, odnosno u Republici Srpskoj, za 30-40 godina radnog staža iznosi 509,94 marke, što je oko 255 eura. Za više od 40 godina – 637 maraka, što je 318 eura.
Priču je podržao Journalismfund Europe
