U nesreći koja se jučer dogodila na lokalitetu Sijeračke stijene, na magistralnom putu Sarajevo – Foča, prilikom pada stijene na automobil, poginula je 33-godišnja Aida Softić iz Sarajeva, dok je njen otac teško povrijeđen.
Još jedna smrt na bh. cestama koja je mogla biti izbjegnuta i koja je rezultat nerada i nemara prema građanima, izazvala je ogorčenje u javnosti, a čuju se i zahtjevi da se saobraćaj na ovoj dionici potpuno zabrani. Reagirao je i profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, Armin Kržalić. Njegovu reakciju prenosimo u cjelosti.
Smrt doktorice Aide Softić (33), koja je izgubila život nakon što se na vozilo sručio odron na magistralnom putu Trnovo – Foča, nije nesreća u klasičnom smislu. To je tragedija uzrokovana sistemskim propustom, odnosno institucionalnim, pravnim i moralnim. Put kojim je prošla Aida bio je, i trebao biti, pod nadzorom i održavanjem kompanije „Srbinjeputevi“. Pitanje je šta je bilo urađeno od tog održavanja.
U zemlji gdje se milioni ulažu u projekte, energetike, rudarstva i nekretnine, sigurnost osnovne saobraćajne infrastrukture ostaje po strani. Iako je put osnova svakog ekonomskog, socijalnog i zdravstvenog sistema, on je prepušten koncesionarima bez ozbiljnog nadzora i kontrole, a odgovornost se, kao i obično, razvodnjava među administrativnim nadležnostima.
Ali ova tragedija nije usamljena. Ona je samo najočitiji simptom dublje krize u upravljanju javnim dobrima. Dovoljno je pogledati stanje na gradilištu Koridora Vc, projekta koji je trebao povezati Bosnu i Hercegovinu sa savremenim europskim transportnim mrežama. Umjesto toga, taj koridor postao je simbol sporosti, korupcije, političkih blokada i nemara. Da Bog da da se mi provozamo sa njim.
Dok se vlasti na svim nivoima bave beskonačnim etničkim prepucavanjima, dijeleći entitete, narative i budžete po nacionalnim ključevima, građani gube živote na neosiguranim dionicama, u urušenim tunelima i zbog neodržavanih puteva. Aida je bila doktorica, žena koja spašava živote. A izgubila je svoj jer niko nije osigurao put.
To nije samo tragedija, već dokaz institucionalnog sloma. Pitanje koje se mora postaviti vlasti na svim nivoima, jeste: koliko još ljudi mora poginuti da bi sigurnost na putevima postala važnija od secesionizma, podjela i mapiranja identiteta? Koliko još koncesija bez odgovornosti? Koliko još preskupih, a nepostojećih kilometara autoputeva? Da li su naši životi, Vama postali trošak? Čiji i koliko još života treba da ode da bi neko rekao: DOSTA?
Infrastrukturni razvoj nije tehničko, nego političko i moralno pitanje. On govori o tome koliko država vrednuje život svojih građana. Dokle god vlast nastavlja da ulaže energiju u podjele, umjesto u razvoj saobraćajne infrastrukture, u zakrpe prošlosti umjesto u moderne puteve, tragedije poput ove biće neizbježne.
Aida ne smije ostati statistika. Ona mora postati granica. Linija koju društvo više ne smije preći. DOSTA VIŠE.
