Search
Close this search box.

Prijeko potreban, a tako težak put do pomirenja u BiH

Podijeli članak:

Iako je od rata u Bosni i Hercegovini proteklo više od 27 godine i dalje se govori o potrebi očuvanja stabilnosti i mira.

Mnoge to i ne čudi jer su pomirenje i saradnja potpuno nestali iz agendi ovdašnjih političara i njihovih javnih nastupa, pa se o sukobima, mržnji i podjelama u javnom prostoru i danas priča kao da je rat bio juče.

Sve se to preselilo i u svijet društvenih mreža, a za to vrijeme, život većine građana stoji u mjestu i čeka neke bolje dane – posao, bolju ekonomsku situaciju, bolje zdravstvo, obrazovanje, zakone…

RATNI VETERANI GRADE MIR

Da dijalog i mir nemaju alternativu, najbolje znaju sami učesnici rata, ratni veterani, koji su na svojoj koži osjetili svu besmisao smrti, uništenja, patnje i koji do danas nose bolna ratna iskustva.

Kako se za BUKU priča Spasoje Kulaga, početkom 90- tih svi su živjeli jedan miran normalan  život – radili, šlolovali se, družili i u jednom trenutku je sve to nestalo – neko ih je pozvao u rat u kom su proveli 3 do 4 godine, a potom ih je vratio kući u kojoj je se očekivalo da treba da nastave da žive, kao da se rat nije ni desio.

Nakon što je sa grupom veterana radio na svojoj ličnoj traumi, uvidio je da nedostaje sistemska podrška i da su prepušteni sami sebi, te je sa još par veterana 2008. godine formirao neformalnu grupu za podršku, da bi 2011. ona prerasla u Udruženje “Pravipožar” sa sjedištem u Derventi, čiji je Kulaga predsjednik, a prvenstveni cilj im je podrška ratnim vojnim veteranima, porodicama i žrtvama rata.

Na samom početku Udruženje su činili samo veterani Vojske Republike Srpske, a potom su se pridružili i veterani Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane. Do sada su održali preko 130 radionica s ciljem pokretanja dijaloga između ratnih veterana i mladih u gradovima širom Bosne i Hercegovine. Pokrenuli su i online peticiju za zaustavljanje govora mržnje u javnom prostoru i snimili dokumentarni film “Testament jednom vremenu”.

„Ljudi, posebno mladi, koji su u svojim lokalnim zajednicama čuli jednu stranu priče, kada dođemo mi sa svojom pričom iz drugih dijelova BiH, oni žele to da čuju. Postavljaju nam životna pitanja, na koja do tada nisu mogli dobiti odgovore. Tako da kroz naše radionice često razbijamo predrasude o drugom i drugačijem. To nas ohrabruje, jer živimo u zemlji gdje imamo mnogo predrasuda jedni prema drugima. Naš cilj nije da mijenjamo njihove narative već samo da im prikažemo realnu sliku rata kroz izjave i emocije pojedinaca. Mladi razumiju i često, veoma često u našim veteranima vide samo ljude koji su prošli ratni pakao i koji se danas bore da normalno žive i da na jedan način doprinesu izgradnji mira“, jasan je Kulaga koji jedino dijalog i rad na prevenciji nasilja vidi kao rješenje svih problema i jedini mogući put ka međusobnom razumijevanju.

KAKO SE ŽRTVE ZABORAVLJAJU, A PAMTI SAMO ZLO

Isto razmišljanje dijeli i đakon Branislav Rajković koji prije pr godina dospio u žižu javnosti prvo zbog liturgije na arapskom jeziku i dobrodošlice u Mostar sa esselamu alejkum, a potom izvodeći sa Arminom Muzaferijom u Trebinju “Gel gor beni”- muslimansku duhovnu pjesmu.

Pa iako je đakon Rajković imao tek deset godina kada su mu roditelji ubijeni u selu Jasenjani nadomak Mostara, zna da se prošlost ne može promijeniti, ali da sadašnjost i budućnost mogu.

I zato isključivo govori o ljubavi, razumijevanju i tolerancii.

Najbliže mi je iskustvo iz Hercegovine, gdje u međureligijskom dijalogu postoji, kaže, prilično iskrena saradnja.

“Posebno je vanredni značaj zajedničke posjete Korićkoj i jami Čavkarici, stim što sam u međuvremenu shvatio da se upravo na primjeru Čavkarice, recimo, ali i nekih drugih hercegovačkih jama, na čijem dnu još uvijek leže ostaci žrtava, može vidjeti suprotan proces od onog koji smatram ne samo poželjnim, nego i prijeko potrebnim i možda jedinim hrišćanskim, a to je: pamtiti žrtve – zaboraviti zlo! Dakle, Čavkarica je jedan od primjera kako smo ustvari zaboravili žrtve, jer njihove kosti I dalje leže na njenom dnu, dok se istovremeno upinjemo ne samo da pamtimo zlo, nego i da prizovemo novo”.

Kada je riječ o formalnom međureligijskom dijalogu, makar u radu Međureligijskog vijeća BiH, đakon Rajković kaže da je prilično narušen ali u tom kontekstu veoma značajnim, utješnim i optimističnim smatra riječi koje je neposredno prilikom ove promjene u MRV-u izrekao Muftija Grabus: „Postoji više nivoa međureligijskog dijaloga, individualni, akademski, vjerski, institucionalni itd. Puno je lijepih i pozitivnih primjera komšijskog međureligijskog dijaloga koji je utkan u samo biće ljudi u Bosni i Hercegovini. … Nemoguće je zaustaviti dijalog među ljudima, a za predstavnike vjerskih zajednica i crkava dijalog je u svakom društvu  moralna obaveza …“.

VEŽE RAZUMJEVANJE MEĐU GRAĐANIMA NEGO POLITIČARIMA I INTELEKTUALCIMA

Prošlost ja jako važna, zato je neophodno da je znamo i da se suočimo sa njom.

Reći će to svaki istoričar, a mi smo razgovarali sa onima koji aktivno rade kako bi se u BiH stvorili uslovi za dijalog i slobodno društvo.

Jedan od njih je istoričar Husnija Kamberović, koji je zajedno sa kolegama iz svih zemalja nastalih na tlu SFR Jugoslavije je radio Deklaraciji “Odbranimo historiju” I koji stoji iza prvog festivala istorije u BiH – History Fest koji postaje sve prepoznatljiviji ne samo u BiH, već i u regionu.

Kamerovića smo pitali kako po njemu teče proces pomirenja u BiH, da li smo prevalili neki značajniji put i šta treba učiniti da bi se on ubrzao.

Kaže da iako mnogi govore o procesu pomirenja, on je mišljenja da bi bilo puno bolje govoriti o procesu razumijevanja i stvaranju uslova za slobodno društvo. Nažalost, čini mu se da u Bosni i Hercegovini posljednjih tridesetak godina nismo napravili nikakve pomake u pozitivnom pravcu u procesu međusobnog razumijevanja različitih slojeva našega društva. Tu su svi odgovorni, dodaje, od političkih elita, kojima nikako ne odgovara proces uspostavljanja razumijevanja različitih etničkih zajednica u BiH, do intelektualaca, koji uporno rade na tome da pokažu kako društvo u BiH nema mogućnosti da se dalje razvija. Paradoksalno je, navodi primjer, da mi više uspjeha na uspostavljanju razumijevanja imamo na regionalnom nivou nego unutar Bosne i Hercegovine. Primjeri su, dodaje, i Deklaracija „Odbranimo historiju“, kao i History Fest, kao platforme putem kojih se želi otvarati dijalog kao pretpostavku boljem razumijevanju: “Deklaracijom smo pozivali na očuvanje digniteta historijske nauke, a kroz History Festa pružamo priliku za susrete, razgovore, upoznavanje, „umrežavanje“ različitih generacija historičara iz regiona. Nemamo uvijek razumijevanja i želimo te strahove razbiti, ali ne želimo pokleknuti pred nacionalističkim nasrtajima. Vjerujem da kroz dijalog možemo stvariti pretpostavke za suočavanje sa tamnim stranicama naše prošlosti”.

Ipak dodaje da na temelju nekih socioloških istraživanja, koja nisu dovoljna za definitivne zaključke, veće razumijevanje postoji među običnim ljudima nego nego među političkim elitima i intelektualcima, i to je nešto što ostavlja kakvu-takvu nadu.

“Šta intelektualci trebaju učiniti? Moraju se osloboditi strahovanja od političkih elita. Vidjeli smo kada kulturne elite, glumci na primjer, pokažu da se ne plaše saradnje i dijaloga, kako to izaziva paniku kod političara. Dakle, umjesto da se mi plašimo političara moramo okrenuti stvari i pokazati da političke elite moraju prestati širiti strah, ili će se suočiti sa masom običnih ljudi koji žele živjeti u slobodnom društvu”, zaključuje Kamberović.

OBRAZOVI SISTEM I TRI SUPROTSTAVLJENA NARATIVA

I istoričarka Bojana Dujković Blagojević, dio je grupe istoričara iz BiH, koji su zajedno sa kolegama iz regiona osmilili projekat “Učenje (h)istorije koja to još nije”, za to dobili nagradu 2019. Godine. Međutim, zajednički rad na ovoj tematici time nije okončan i krajem ove godine će objaviti 16 novih radionica koje u svojoj osnovi obrađuju period ratova na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a pored nastavnika istorije, uključeni su i stručnjaci iz oblasti pedagogije i psihologije,  a sve sa ciljem da se pripremi materijal koji može biti od pomoći nastavnicima kada obrađuju ove teške i osjetljive teme.

Ipak, konstatuje, da se uprkos lavovskoj borbi za bolji obrazovni sistem za sve ovo vrijeme, nažalost ništa nešto promijenilo, iako su posljednje izmjene u nastavnim planovima i programima, one koje se odnose na uključivanje tema iz perioda 1992. do 1995. dogodile 2018. godine.

“Ukratko, postoje tri suprodstavljena narativa i događaji iz ovog perioda su predstavljeni samo iz vizure jednog naroda. Cijeli narodi su predstavljeni ili kao ‘žrtve’ ili kao ‘zločinci’; empatija se promoviše samo predstavnicima ‘vlastitog’ naroda. Kako sada stvari stoje još mnogo vremena će proći prije nego učenici u BiH budu mogli u udžbenicima istorije pročitati informacije koje predstavljaju viđenje i druge strane, a ne samo one sopstvene, većinske i budu ohrabreni da na osnovu istorijskih izvora, analiziraju iste i donesu sopstvene zaključke”, priča za BUKU  Dujković Blagojević.

Nažalost, nije ubjeđena da ima pomaka ni kada je riječ o samim nastavnicima i njihovoj koji su ključni u poticanju učenika na kritičko razmišljanje.

Razlozi za to su brojni, a navela je samo neke:  “U BiH obaveza nastavnika da se stručno usavršavaju I da redovno pohađaju seminare, treninge i obuke je vrlo labava i široko postavljena. Ovaj segment stručnog usavršavanja se ne vrednuje posebno i na žalost zavisi od ličnog afiniteta i spremnosti prosvjetnog radnika da uloži svoje slobodno vrijeme i energiju u nešto od čega, u materijalnom smislu i neće imati neke koristi. Na svu sreću i dalje postoji određen broj entuzijasta koji vole svoj posao i koji žele da budu u toku kako sa kolegama iz struke, tako i sa novim pedagoško-didaktičko-metodičkim temama”.

Ono što posebno žalosti i zabrinjava, kaže, jeste odsustvo mladih ljudi na treninzima. Da li je u pitanju činjenica da se mladi ljudi više ne zapošljavaju kao nastavnici ili smatraju da im obuke ne trebaju, nije sigurna, te je njen utisak je da su pripadnici srednje generacije spremniji i otvoreniji za saradnju.

 

 

(Buka)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka