Donismo vam arhivsku priču o Miralemu Duranoviću učitelju iz Jajca. On je od 1969. godine svaki dan odlazio pješke iz Jajca u selo Bešprlju i u tom selu, decenijama je učio djecu osnovnom obrazovanju.
Od 1969. godine, svakoga dana odlazio je pješke iz Jajca u selo Bešupolje i u tom selu je, već decenijama, podučavao djecu osnovnom obrazovanju. Selo Bešupolje bilo je udaljeno 22 kilometra od Jajca, a put koji je Miralem svakodnevno prelazio pješice trajao je tri do četiri sata.
To je bio put koji je vodio kroz bosanske šume, staza koju su zimi zatrpavali snjegovi. I kroz snijeg, često probijajući prtinu, po kiši promrzao i mokar, po suncu i visokim temperaturama — učitelj je hodao trideset i pet godina. I trideset i pet jeseni, zima i proljeća, bešupoljska djeca imala su svog učitelja.
S obzirom na malu učiteljsku platu, njegov motiv sigurno nije bio novac. Njegov motiv bio je jasan: da to nije činio, djeca ne bi imala mogućnost završiti osnovno obrazovanje, jer do sela Bešupolje nije postojala autobuska niti bilo kakva druga linija. Ostavljeno od svih, ali ne i od svoga učitelja, selo je tada imalo jedanaest učenika.
Jedanaest učenika i učitelj pješak.
