– Prije 25 godina kao učenik medrese bio sam raspoređen na ramazansku praksu u mali zaseok džemata Barevo, poprilično udaljenog od Jajca.
Kada sam došao u to selo, poželio sam istog momenta da je bajram, da idem kući. Snijeg je bio, hladno je, veoma često struje nije bilo nikako u selu. Nakon rata uslovi nisu bili tako dobri, klanjalo se u podrumu jedne kuće. Međutim za veoma kratko vrijeme vidio sam da će mi boravak u tom malom selu biti lijep i nezaboravan.
Svi su dolazili na teraviju, svi se poslije teravije družili, sjedili do kasno u noć, omladina skoro i do sehura. Nije bilo fejzbuka ni društvenih mreža, nije bilo bitno kod koga će se na sijelo poslije teravije, šta će se gostima iznijeti, hoće li biti struje ili će se pod svijećom sijeliti. Svi su bili jedno, svi su uživali u ramazanskim noćima.
Kako je vrijeme odmicalo sve više mi je bilo žao što će doći bajram pa ćemo se morati rastati.
Na kraju bi za bajram sa velikom tugom većina softi napuštali ovo malo ali u duši veliko mjesto.
Ove godine prije ramazana kada sam čuo da je nana Tenzila Musić kod koje sam proveo mjesec dana, prije 25 godina kao softa živa, odlučio sam da je posjetim. Dobrog je zdravlja iako je u 86. godini života , jedino što slabo čuje. Nije me odmah poznala što je i razumljivo jer je prošlo 25 godina što nije malo, ali kada sam rekao ko sam, jednako se obradovala kao onog zimskog ramazana prije 25 godina kada je rekla u selu softa će kod mene sa mojim sinom boraviti i biće im isto, što bude sehurio moj sin i on će, međutim vjerovatno nije bilo tako jer je često željela da mi i bolje pruži nego njemu.
Kada sam je posjetio kod nje se zadesila i njena ćerka koja govori da je svakog softu jednako voljela i ugošćavala u svojoj skromnoj ali gostoprimstvom bogatoj kućici.
Danas u tom selu nema puno stanovništva, skoro da je izumrlo, više nije ništa isto. Jednostavno to su bila vremena gdje je ramazan posebno u ovako malim i udaljenim selima imao svoju posebnu draž.
Tehnologija nas je više udaljila jedne od drugih nego što nas je približila, ali sjećanja na ovakva mjesta, ovakve nane, i ovakve ramazane ostaju u nama dok smo živi.., napisao je Muhamed ef. Hadžić, imam džmata Demiševac kod Sanskog Mosta.
