Na Svjetski dan zdravlja vjerovatno aktivnije promišljamo o svome zdravlju, ali i o stanju zdravstvenog sistema od kojeg uvijek očekujemo više. Zapitamo li se koliko jedni drugima možemo pomoći? Potresna je priča o porodici Zukić iz Ribnice kod Zavidovića koja je organe svoje 25-godišnje kćerke Minele Zukić, nakon saobraćajne nezgode, odlučila donirati i tako spasiti mnoge živote. I tu nije kraj.
Te augustovske večeri 2014. godine Minela je s društvom izašla u Zavidoviće da proslavi završetak pravnog fakulteta i početak pripravničkog staža u općinskoj upravi. Zbog toga, mislili su roditelji, sa izlaska se malo zakasnilo.
„Zazvonio je kućni telefon. Supruga Nahida je bila bliže telefonu. Uzela je telefon i odjednom ga je bacila i čuo sam samo da neko viče ‘halo1'“, govori Sead Zukić, otac Minele Zukić
48 sati on je čekao vijesti u Kantonalnoj bolnici Zenica, gdje je konstatirano stanje nepovratne moždane kome.
„Ako mojoj Mineli nema više pomoći, ja želim da doniram Mineline organe“, sjeća se on
Iste večeri na UKC-u u Tuzli izvršene su transplantacije više organa. Ifeti Karić iz Doboj Istoka transplantirana je jetra
„Ako sam ja spašena, ugašen je jedan život. Tada sam zamišljala porodicu koja je izgubila svog najbližeg člana porodice. To mi je bilo u glavi. Nisu mi bili u glavi ni bolovi“, sjeća se ona.
„Samo pet mjeseci moj je sin stariji od naše Minele rahmetli koja je meni život produžila. Tad sam se najteže osjećala“, priča Hasija Herić
Iz svega se rodilo neobično prijateljstvo. Svake godine porodice transplantiranih s dubokim poštovanjem posjećuju Zikiće.
Broj tansplantacija u BiH još je zanemariv u odnosu na susjednu Hrvatsku koja je lider u Evropi. Donorska mreža je, zbog nepotpunih zakonskih rješenja i zbog niske svijesti stanovništva, pred gašenjem.
„Kaže – ne bih ja. A onda jednim malim kontrapitanjem razuvjeriš sve. Da li bi primio bubreg da dodješ u tu situaciju? Ili, ne dao Bog, dijete, otac, majka, brat, sestra? Primio bi od bilo koga“, kaže Halid Herić, suprug Hasije Herić.
Iako više od decenije Zukići nailaze na nerazumijevanje i zatvorena vrata, neće se, kažu, nikada umoriti.
„Ja i dalje nastavljam da se borim. Ja sam rekao kad sam bio u Zenici, kada se sve to desilo, ponovo ću reći, stavio sam ruku na srce i rekao: Sve dok sam živ, zadnji atom snage dat ću da promovišem plemenitu ideju o doniranju organa. Za mene nema veće stvari nego nekome spasiti život“, poručuje na kraju Sead Zukić.
federalna.ba
