Prvi ozbiljniji sporazum koji je trebao da osigura mir u Bosni i Hercegovini i prije početka totalnog rata bio je plan portugalskog diplomate José Cutileira i lorda Petera Carringtona koji je razvijen iz Mirovne konferencije Evropske komisije. Ovaj plan se nazivao i Lisabonskim sporazumom.
Propaganda o “krivici” Alije Izetbegovića
U propagandi se često za propast ovog dogovora, koji je trebao spriječiti rat, optuživao prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, međutim savremene analize pokazuju da se sam sporazum od početka bazirao na priznavanju stanja baziranog na vojnoj snazi i ispunjavanju gotovo svih zahtjeva SDS-a.
Prvi sastanci su održani u Sarajevu 13. i 14. februara 1992. godine, i na njima su bili prisutni predstavnici svih političkih stranaka, dok su sedmicu kasnije okupljeni lideri samo tri najveće nacionalne stranke.
Kako navodi Josip Glaurdić u knjizi “Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia”, “Odredbe Cutelierovog nacrta, predstavljenog u Lisabonu, bile su zapanjujuće slične platformi SDS-a, pa stoga nisu trebale biti veliko iznenađenje. Nacrt je, u suštini, predlagao (kon)federalizaciju Bosne i Hercegovine na tri konstitutivne (i ne nužno teritorijalno povezane) etnički definirane jedinice, koje bi imale široke političke, ekonomske i administrativne ovlasti, te faktičko pravo veta nad pitanjima vanjske politike, vojske, obrazovanja i odnosa s vjerskim zajednicama”.
Predloženo je i da se teritorije tih konstitutivnih jedinica odrede na osnovu popisa stanovništva iz 1971, 1981. i 1991. godine. Kao polazna tačka za teritorijalne pregovore, korištena je etnička karta BiH zasnovana na popisu iz 1991, prema kojoj bi tri naroda kontrolisala one općine u kojima čine barem relativnu većinu stanovništva. S obzirom na to da je SDS još od 1990. zagovarao ‘etničku kantonizaciju’ Bosne i Hercegovine i da je to faktički već proveo kroz svoje SAO-e i ‘Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu’, nije čudno što je Radovan Karadžić, prema riječima ambasadora (Zimmermanna), bio ‘oduševljen razvojem događaja u Lisabonu’, dok je Alija Izetbegović bio ‘zatečen prijedlogom EZ-a o stvaranju etnički zasnovanih regija'”, navodi se u knjizi.
Karta Cutileriovog plana
U svojim “Sjećanjima” Alija Izetbegović je naveo da je Lisabonskim pregovorima bilo dobro što se potvrđuje opstanak BiH u sadašnjim granicama, a loše što se spominje mogućnost više entiteta. Dalje, ističe da u Lisabonu ništa nije ni dogovoreno ni potpisano, ali da je Radovan Karadžić požurio da proglasi da će postojati “tri BiH, srpska, hrvatska i muslimanska”.
Prema “Cutilierovoj mapi”, “Muslimanska” jedinica bi imala 43,7 posto teritorije i 82,4 posto od populacije Bošnjaka, srpska jedinica bi imala 43,8 posto teritorije i 50,1 posto od cijele srpske populacije, dok bi hrvatska imala 12,5 posto teritorije i 41 posto od cjelokupne hrvatske populacije. Tokom pregovora se pojavilo i nekoliko drugih mapa.
Po Karadžićevom mišljenju, svaka od te tri Bosne i Hercegovine imala bi svoju vojsku, valutu i vladu. Srpska Bosna i Hercegovina, tvrdio je, trebala bi dobiti 66 posto teritorije republike i 33 posto Sarajeva.
Ipak, devetog marta, “Skupština Republike Srpske Bosne i Hercegovine”, pod kontrolom SDS-a, jednoglasno je odbacila Cutileirov plan. Srpski predstavnici su se složili da Bosna i Hercegovina može ili ostati u uniji sa Srbijom i Crnom Gorom, ili postati konfederacija triju odvojenih država.
Također su predstavili kartu koja je konačno pojasnila šta bosanski Srbi žele, tražili su gotovo dvije trećine teritorije BiH i htjeli su ostaviti Muslimanima i Hrvatima isprekidani pojas zemlje koji se protezao kroz središte republike, s nizom etnički podijeljenih gradova i izoliranim, getoiziranim enklavama.
“Cutileiro je napravio određene ustupke koji su uključeni u najnoviju verziju njegovog nacrta i ponovo predstavljeni trima stranama na proširenim pregovorima između 16. i 18. marta u Sarajevu. Novi prijedlog sada je jasno tvrdio da će tri konstitutivne jedinice biti “zasnovane na nacionalnim principima, uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterije”. Također je omogućavao konstitutivnim jedinicama da “uspostavljaju i održavaju odnose i veze s drugim republikama i organizacijama u njima” — jasan ustupak zahtjevima SDS-a. Konačno, predviđao je održavanje novog referenduma, ovog puta o ustavnim promjenama i teritorijalnom definisanju konstitutivnih jedinica”, navodi Glaurdić.
José Cutileiro na konferenciji u Londonu u julu 1992. godine
On ističe da najznačajniji aspekt najnovije runde pregovora, međutim, nije bio promijenjeni nacrt, već pregovarački pristup Cutileira i Carringtona.
“Karadžić i Boban su relativno brzo signalizirali da mogu potpisati nacrt, ali je predsjednik Izetbegović odbio. Bio je razočaran pristupom EZ-a od samog početka i vidio ga je samo kao korak ka konačnoj podjeli njegove republike. Najnoviji nacrt samo je potvrdio da je EZ bio posvećen umirivanju grabežljivih susjeda Bosne i njihovih posrednika etničkom podjelom”, naveo je.
Pod kakvim pritiskom se u tom trenutku našao Alija Izetbegovoić, govori da mu je Carrington otvoreno rekao da nema nikakve šanse protiv vojne moći Srba.
“Izetbegović je na kraju popustio pod pritiskom Cutileira i Carringtona, ali potpisi koje su on i lideri SDS-a i HDZ-a stavili na najnoviji prijedlog za ustavno restrukturiranje Bosne i Hercegovine vrijedili su manje od papira na kojem su bili napisani. Iako su Cutileiro i Carrington godinama kasnije krivili Izetbegovića da je navodno bio jedini koji se povukao iz dogovora od 18. marta 1992. (navodno po savjetu Sjedinjenih Američkih Država), činjenica je da nijedna od triju strana nije imala namjeru poštovati odredbe sporazuma i to su jasno pokazale samo nekoliko dana nakon sastanka u Sarajevu”, istakao je Glaurdić.
Izetbegović je 25. marta kazao da je bio pod pritiskom EZ-a da potpiše sporazum i pozvao sve građane BiH da odbace etničku podjelu republike.
Bitno je istači, da su i Srbi i Hrvati u suštini odbili sporazum. Funkcioneri SDS-a su isticali da Cutileirov plan vide kao “dobru polaznu tačku za konfederalizaciju Bosne i aneksiju srpskih teritorija Jugoslaviji”, što je bilo suprotno i slovu i duhu sporazuma. Hrvati su pod pritiskom Katoličke crkve i Hrvata koji nisu iz Zapadne Hercegovine odbacili ne samo kartu nego i preustroj BiH po etničkim principima.
Vance-Owenov plan
Novi plan su u januaru 1993. godine sastavili u ime UN-a i Evropske komisije Cyrus Vance i Lord David Owen. Oni su radili na planu kojim bi se uspostavila decentralizovana država sastavljena od sedam do 12 provincija. Najveći problem u ovom planu predstavljale su mape. Konačno pod nazivom “Ustavni okvir za Bosnu i Hercegovinu”, plan je predstavljen drugog januara 1993. godine, uključivao je podijelu na devet provincija i glavni grad Sarajevo koje bi također dobilo status provincije.
Prema ovom planu Bosna i Hercegovina bi bila decentralizovana država gdje bi većina vladinih funkcija obavljale se na nivou provincija. Probleme između provincija i centralne vlasti bi rješavao Ustavni sud kojeg bi činili predstavnici Međunarodne zajednice.
Jedna od karti prema Vance-Owenov plan
Mladen Klemenčić u članku “Teritorial proposals for the settlement of the war in Bosnia-Herzegovina”, navodi da su mape bile prihvatljive Hrvatima i da su iz njihove perspektive bile bolje od onih koje je predstavio Cutileria. Bošnjaci još uvijek nisu bili spremni prihvatiti podjelu države u provincije, dok su Srbi oklijevali jer su već etnički bili očistili najveći dio teritorije pod svojom kontrolom, ali su i izbjegavali direktan odgovor nadajući se da će naći neki izgovor.
Alija Izetbegović je 25. marta 1993. godine prihvatio Vance-Owenov plan uz zahtjev da Sarajevo dobije status “muslimanske provincije” i prilagođivanje mape. Činilo se da se Srbi nalaze izolirani.
Međunarodna zajednica je reagovala uvođenjem zone zabrane leta i novim sankcijama protiv Miloševićevog režima u Beogradu.
Cyrus Vance i Lord Dawid Owen
Ovaj plan je postao prihvatljiv i Slobodanu Miloševiću i vođi opozicije u Srbiji Vuku Draškoviću, ali usprotivila mu se Srpska pravoslavna crkva. Pod pritiskom, Radovan Karadžić je otišao u Atenu gdje je pristao da potpiše plan, ali je kazao da isti mora ratifikovati i “Skupština Republike Srpske”.
Na Skupštinu koja je održavana na Palama došli su i Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Dobrica Ćosić te grčki premijer Konstantions Micotakis. U jednom trenutku, ratni zločinac Ratko Mladić je iznio kartu na kojoj se vidjelo koliko teritorije trenutno kontroliše VRS, te kartu prema mirovnom planu. Skupština je odbacila plan, a zatim je i održan “referendum”, po svemu sudeći namješten na kojem je odbijeno.
Upravo će ljeto 1993. godine biti i najteže za Bosnu i Hercegovinu, agresija Hrvatske i sukob HVO-a i Armije BiH su činili situacijom za legalne vlasti nemogućom, a Owen je u junu proglasio da je plan zvanično mrtav.
“Umjesto kažnjavanja strane koja je započela rat i svih odgovornih za zločine na svim stranama, svijet je odlučio da čeka i vidi koja strana će da pobijedi, i onda vjerovatno priznaju pobjedu”, navodi Klemenčić.
Owen-Stoltenbergov plan
Cyrus Vance se povukao iz pregovora, a njega je zamijenio bivši ministar vanjskih poslova Norveške Thorwald Stoltenberg. Upravo će novi Owen-Stoltenberov plan biti i vjerovatno nešto najgore što je iznjedrila Međunarodna zajednica.
Klemenčić navodi da su kroz raniji Vance-Owenov plan međunarodni pregovarači izvrnuli principe, novi plan se svodio na de facto prihvatanje stanja na terenu.
Alija izetbegović i Lord Owen (lijevo) i Thorvald Stoltenberg (desno) (Foto: EPA-EFE)
Novi plan je predstavljen 30. jula i podrazumijevao podjelu Bosne i Hercegovine u tri države koje bi bile povezane u jako slaboj konfederaciji, za ostvarivanje planova bile su potrebne teritorijalne razmjene, ali je kao takav bio neprihvatljiv za legalne vlasti u Sarajevu.
Plan je predviđao da Srbi kontrolišu 53 posto teritorije, Bošnjaci 30 posto i Hrvati 17 posto. Sarajevo bi dobilo status slobodnog grada pod privremenom kontrolom Ujedinjenih nacija. Dvadesetog augusta predstavljen je plan “Unije Republika”, a liderima je dato 10 dana da o prijedlogu rasprave sa svojim zajednicama.
Owen-Stoltenbergov plan koji bi stvorio slabu “Uniju republika”
“Bošnjačkoj republici” bi bio garantovan besplatan prijevoz iz luka Ploče i Rijeka, a Hrvatska bi dobila pravo slobodnog tranzita na nekoliko cesta i pruga unutar Bosne i Hercegovine. Unutar BiH bi bilo uspostavljeno i nekoliko transportnih koridora, a “Bošnjačka republika” bi imala koridor do rijeke Save.
Plan je predviđao da se nijedna “republika” ne može odvojiti bez saglasnosti ostale dvije, dok bi konačnu riječ imalo Vijeće sigurnosti UN-a. Nadležnost i suverenitet bi u pravilu ležali na “republikama”, a ne na slaboj centralnoj vlasti.
Plan je nagrađivao etničku čišćenje, a Radovan Karadžić je bio jako zadovoljan planom.
“Republika Srpska će imati više prava nego bilo koja od bivših republika u Jugoslaviji. Imati će međunarodno priznate granice. Status srpskog naroda će prvi put bili regulisan međunarodnim pravom. Termin takozvana se više neće koristi za Republiku Srpsku. Napravili smo koncesije u Kupresu i Donjem Vakufu kako bi dobili teritorije u Posavini. Ne možemo zadržati 64 posto teritorije, to možemo možda raditi 30 godina, ali to će biti 30 godina rata”, kazao je Karadžić.
Uprkos pritiscima i taktičkim ustupcima kako ne bi pred međunarodnom javnosti bilo predstavljeno da su vlasti u Sarajevu krive za propast mirovnih sporazuma, ipak bilo je jasno da ovo rješenje neće funkcionisati.
“Zamisao je bila jednostavna, i kao što će se pokazati vrlo uspješna. Pred lord Owenom smo se ponašali kao da smo spremni nastaviti pregovore, pa možda i prihvatiti njegov mirovni plan. Govorili smo da to u uslovima nastavka četničke ofanzive na Igmanu, ne možemo i nećemo učiniti. Ništa nismo slagali, samo smo pustili lorda da vjeruje ono što je želio vjerovati. Ustvari, njegov plan, koji je on sačinio zajedno sa Stoltenbergom, nije nam uopće bio prihvatlljiv”, napisao je Izetbegović u “Sjećanjima”.
Klemenčić teritorijalne planove za Bosnu i Hercegovinu u suštini dijeli na dvije grupe. Prva grupa planova je podrazumijevala reorganizaciju Bosne i Hercegovine kroz “kantonizaciju”, i plan je bio da se promoviše decentralizacija dok bi se zadržale međunarodne granice. Također, ovakvi planovi su se trudili da ne priznaju ono što je otvoreno etničkim čišćenjem i vojnim osvajanjem.
Druga vrsta mapa su bile mape podjele, i one bi rezultovali podijelom države. U ovu vrstu je spadao Owens-Stoltenbergov plan.
Mirovni pregovori u toku rata su tražili veliko diplomatsko umijeće. Delegacija legalne vlade se često nalazila pod pritiskom s jedne strane teške ratne situacije, a s druge raznih svjetskih karijerista koji su željeli da preko koljena riješe probleme na račun vojno najslabije strane.
Pregovori su pokazivali i to da međunarodno pravo ne vrijedi za Bosnu i Hercegovinu i da su “univerzalne vrijednosti” mrtvo slovo na papiru. U pristupu pregovorima, delegacije Vlade Republike Bosne i Hercegovine su morale na razne načine i otezati kako ne bi ispalo da su oni krivi za propast pregovora dok su pred njih stavljani neprihvatljivi prijedlozi.
(Klix)
