U svijetu planinarstva Prenj zauzima posebno mjesto i mnogi će posvjedočiti kako se radi možda o najljepšoj, ali i najsurovijoj planini u Bosni i Hercegovini.
Ova planina je karika u lancu dinarida na području sjeverne Hercegovine, a zbog svoje divlje ljepote i karaktera, planinari je časte raznim epitetima kao što su mali Himalaji ili planeta Prenj.
Kameniti vrhovi ovog veličanstvenog ljepotana premreženi su dugačkim dolinama koje su u davnoj prošlosti bile glečerska jezera.
Za razliku od brojnih drugih planina u Bosni i Hercegovini, da biste uživali u ljepotama Prenja, morate se za to pomučiti, jer nema putnih komunikacija koji vode u srce planine, već samo pješačke i planinske staze. Zbog toga je Prenj ostao netaknut i neukroćen, pa svi koji vole divlju prirodu mogu uživati u nadnaravnoj ljepoti njegovih krajolika.
Pročitajte još
Masiv Prenja prostire se u širokom luku, omeđen planinskim lancima Čvrsnice, Veleža, Crvnja i Visočice.
Okružuju ga prirodna i vještačka jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac, kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka, dok se njegove padine spuštaju prema Konjicu, Jablanici i Mostaru.
Postoje brojni šumski i planinarski puteljci i staze koji vode do živopisnih dolina, odakle se potom kreće u centralni dio planine. Cijela planina se odlikuje lijepim vrhovima, vijugavim zupčastim grebenima, velikim plazinama i kotlastim cirkovima širokog dna i strmih strana.
Inače, Prenj je poseban i po tome što ima 11 vrhova visokih preko 2.000 metara, a najviši su Zelena glava (2.103) i Otiš (2.073), upečatljivi vrhovi blizanci smješteni jedan pored drugog.
“Planinariti po Prenju za svakog planinara je užitak, ali i veliki izazov, najviše zbog konfiguracije terena i netaknute divljine. Planinski vrhovi su razdvojeni dugačkim dolinama, pa se svaki pohod mora dobro isplanirati, bez obzira na to idete li na Lupoglav, Ovču, Zelenu glavu, Otiš, Veliku kapu ili neki drugi vrh”, kaže Mirsad Sedić, dugogodišnji planinar i zaljubljenik u Prenj.
Prema njegovim riječima, na ovu planinu, ukoliko je dobro ne poznajete, ni u kom slučaju ne smijete ići bez vodiča.
Nestvarni pejzaži i predjeli ove surove planine, okovane kamenom i niskim rastinjem uistinu ostavljaju bez daha i za svakog ljubitelja prirode su istinski i nepatvoreni raj.
U njedrima planine obitava bogat biljni i životinjski svijet, a jedna od posebnih atrakcija su neukrotivi divlji konji koji se napasaju u prostranim dolinama. Oni su postali simbol divlje ljepote i slobode, te predstavljaju pravi dragulj biološke raznolikosti ove oblasti, a susresti krdo ovih životinja jedinstveni je doživljaj.
“Prenj je zaista nešto posebno i to nam govore planinari iz cijelog svijeta koji nas pohode. Planina je lijepa u bilo koje godišnje doba i svako od njih ima svoje čari. Ipak, mislim da je najljepše u zimu, kada je cijeli ovaj prostor okovan snijegom i ledom, a temperature se spuštaju i ispod 30 stepeni. Prenj tada, bez lažne skromnosti, zaista nalikuje na Himalaje”, kaže Sead Divanović, sekretar Sportsko planinarskog društva “Prenj” iz Mostara.
Također, za Prenj je karakteristično da se radi o bezvodnom kraju, bez mnogo izvora i vrela koji su karakteristični za neke druge planine, a u visinskim dijelovima rastu jedino kleka i munika, crnogorične vrste koje uspijevaju rasti na samom kamenu, te opstati i u najsurovijim uslovima. Prenj je nemoguće riječima opisati, a možda je to jedino donekle uspio veliki pjesnik Vladimir Nazor u svojoj poemi o ovoj planini. Ali da biste doživjeli Prenj, nema tih fotografija i riječi koji bi vam ga mogli dočarati, jer na ovu bh. planinu jednostavno morate otići da biste je doživjeli.
Pjesma
Prenj planina nije
Visok grad je vila
Sijelo je bogova,
Drevnih bogumila
Još vrijeme brazde
Po čelu mu ore
U njem se žestoko
Dobro i zlo bore.
Prenj planina nije
Divova je kuća,
Kojom bitka bjesni
Sve veća i ljuća;
Rat naših vrlina
S našim porocima
Borbu u još divljim
Barbarskim grudima.
I Prenj stoji – sav je
Od jednog komada;
Krvav je, kad sunce
U maglu zapada;
U jesenje dane
Kao žuč se žuti,
Grozan kad prozbori
Strašan kada šuti.
Prenj planina nije
Žrtvovani je kamen
Što čeka, da sveti
Očisti ga plamen,
I Bijeli Svećenik
K njemu jednom stigne,
Pa k Zvijezdama i Suncu
Sebe i nas digne.
Vladimir Nazor, 1943. godine