Search
Close this search box.

Post festum: 3-5-2 kao naša prošlost, sadašnjost i budućnost!

Podijeli članak:

Iza fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine još je jedan neuspješan ciklus kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, odnosno još jedan izgubljen baraž – peti po redu!

U proteklim kvalifikacijama, možda najbolnijim i najtužnijim do sada mogli smo vidjeti sve i svašta, razočarenja najviše. Od starta puta za Euro, odnosno od Lige nacija, promjenili smo čak četiri selektora. Iako su iza nas razočaravajuće kvalifikacije, u proteklom periodu, pa dijelom računajući i posljednje kvalifikacije za Mundijal, mogli smo nešto i naučiti i izvući pouke, ako bi htjeli i željeli naravno.

Prije svega, za planiranje bilo kakve budućnosti potrebno je uraditi sveobuhvatnu i obimnu analizu iz koje bi itekako moglo izvući dosta toga korisnog za ljepšu i svjetliju budućnost fudbalske reprezentacije. Činjenica je da smo u proteklih par godina dobili nekoliko igrača koji će u budućnosti biti okosnica našeg nacionalnog tima, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da nas čeka velika smjena generacija te neke nove nade. Stoga smo u okviru ovog teksta odlučili analizirati šta je to što nas čeka u budućnosti i koji bi sistem igre dugoročno trebala gajiti reprezentacija.

Ćiro započeo – Petev pokušao – Faruk promašio – Savo razumio ali nije uspi

Činjenica je da naša reprezentacija ne raspolaže sa dovoljno velikim ali i kvalitetnim izborom igrača na krilnim pozicijama. I nije to slučaj samo sada, manje više, to je boljka koja ovu reprezentaciju prati još od njenog nastanka. Teško se sjetiti vremena kada smo na obje strane imali po dva kvalitetna krilna igrača, zbog čega je vrlo često patila i postavka na terenu.

Pokušavali su brojni selektori razne formacije, od 4-4-2 sa Papetom, do Prosinečkog i 4-3-3 koje su bez kvalitetne „šestice“ bile pravi harakiri.

Kada neki tim ima dovoljno podjednako kvalitetnih igrača u sredini terena, pouzdane bekove, kvalitetne napadače, ali bez opcija na krilima, onda se logičnim nameće postavka 3-5-2.

Shvatio je to među prvima pokojni Ćiro Blažević, pa je u Belgiji 2009. godine razmontirao favoriziranog domaćina sa 4-2, te četiri dana kasnije u Zenici sa 2-1.

Vratimo se na utakmicu u Briselu. Očajnički je Ćiro tada pokušavao pronaći pravi sistem, znao je da nemamo kvalitetnog krila, a onda šokirao, onako kako samo on to zna i može. Dvojac defanzivnih veznjaka na sredini činili su Sanel Jahić i Samir Muratović – tada već veteran austrijskog Sturma, dok je nešto ispred njih kao spona sa napadom bio Zvjezdan Misimović. Dvojac u napadu bio je Džeko-Muslimović. Trio u odbrani činili su Spahić, Nadarević i Pandža, po desnom beku ordinirao Berberović, a na lijevom beku – vjerovali ili ne, Senijad Ibričić, kojeg je Ćiro tu stavio silom prilika, jednostavno nije imao bilo koga drugog, a ovaj mu vratio sjajnom partijom. U takvoj formaciji, gdje su protivnici teško pronalazili put kroz sredinu terena, a  mi iz kontri i polukontri lomili protivnike, BiH je izborila drugo mjesto u grupi, pored, pazite sada: Španije kao aktuelnog prvaka Evrope, Turske kao polufinaliste Eura i standardno dobre Belgije. Iz ove perspektive, vrhunski podvig!

Nakon Ćire, 3-5-2 pala je u zaborav neko vrijeme, a izbor nešto većeg broja igrača, prije svega Lulića na krilu, natjerao je Sušića da pređe u sistem sa četiri igrača u posljednjoj liniji. Dugo smo nakon toga igrali sa četvrokom pozadi. Baždarević, Prosinečki, Bajević…nisu pomišljali na radikalnije promjene, valjda nadajući se da će kapitalizirati individualni kvalitet koji su naslijedili.

Petev shvatio da mora mjenjati i umalo profitirao

Nakon što je imenovan za selektora reprezentacije, Petev se tražio neko vrijeme, a onda protiv Francuza, tada aktuelnih svjetskih prvaka na Grbavici izveo 3-5-2. Odigrao je naš nacionalni tim nakon dugo vremena sjajnu utakmicu u kojoj smo oštećeni za penal (nije bilo VAR-a), pa i pored minimalnog poraza, ostao je dojam da nova BiH itekako može i umije. Todorović i Kolašinac odradili su te večeri sjajan posao po bokovima, a Krunić kao isturena polušpica u nekoj verziji 3-6-1 itekako pomogao Džeki u napadu.

Shvatio je Petev da BiH koja nema krila, može i mora igrati u sličnoj formaciji pa je isto ponavio u uzvratu u Francuskoj kada smo remizirali 1-1. Iako je sve funkcionisalo skoro besprijekorno, Petevu je očajnički trebala prava „šestica“ koja će neutralisati protivničke napade da bi navedena formacija bila pun pogodak, a nismo je imali još od Elvira Rahimića. Istina, Pape je u međuvremenu pokušavao sa Zahirovićem koji će pored odličnh partija u reprezentaciji doživjeti sunovrat u klupskoj karijeri, a poslije će otkriti i Muhameda Bešića kojem su silne povrede usporile karijeru kakva se od njega očekivala.

No vratimo se Petevu i njegovih 3-5-2. Slijedilo je gostovanje favoriziranoj Ukrajini, Petev nije riješio problem „šestice“ ali smo u Lavovu ipak krenuli u 3-5-2 postavci. Nije dobro djelovalo u prvom dijelu, a Bugarin u očaju shvativši da mu na sredini treba destruktivac i trkač koji to jeste i da je bolje rješenje od onoga koji to nije, poseže za opcijom koja se zove – Elvis Sarić. Ulaskom Sarića koji je bukvalno trkom preorao teren, oslobodio je Sarić mnogo prostora za kreaciju Sanjinu Prciću od kojeg je i krenula akcija za izjednačujući gol. Ukrajinci su u drugom dijelu izgledali potpuno izgubljeno i nemoćno, a naš tim zagospodario je sredinom terena, pa smo nakon toga žalili zbog prilike da osvojimo sva tri boda.

Kraj kvalifikacija dočekali smo euforično, dvije domaće pobjede, prvo protiv Finske a zatim i Ukrajne vodile su nas u baraž za Mundijal. Očekivanja su bila velika, a onda, nakon svega dobrog što smo napravili u prethodnom periodu, prosuli smo u domaćem porazu od Finske što je značilo i kraj nadanja o plasmanu na Mundijal. Iako smo i te večeri izašli u 3-5-2, iz ove perspektive pomalo ostaje nejasna Petevova odluka da Kolašinac bude na beku, a Ćivić na lijevom stoperu (što nikada ranije nije igrao). A Finci su nas kažnjavali upravo na toj strani. Priznat će i selektor Finaca, Foda, nakon utakmice da je u analizi shvatio da njegov tim nema šanse napraviti bilo šta protiv BiH igrom kroz čvrstu sredinu, pa je ideja bila probiti bokove, a naš lijevi bok djelovao je baš te večeri slabiji nego ikad ranije.

Faruk i Kodro pokušali 3-5-2 koja to nije!

Nakon odlaska Peteva, na klupu BiH stigao je Faruk Hadžibegić. Očito je Faruk analizirao ono dobro što je bilo dobro kod Peteva pa je tako BiH i u njegovom mandatu započela sa 3-5-2. Hadžibegić je očito shvatio stari problem reprezentacije i nedostatak šestice, pa će u debitantskoj utakmici od prve minute u vatru gurnuti Tahirovića. No i pored pobjede od 3-0 nad Islandom i obećavajućim startom kvalifikacija, nije baš da smo odigrali vrhunsku utakmicu iako je rezultat na semaforu to pokazivo.

Da Hadžibegić nije uvidio nedostatke koje je naš tim imao u duelu sa Islandom, te očito opijen velikom pobjedom, uvidjelo se nekoliko dana kasnije u Bratislavi kada smo izašli u potpuno istom sastavu. Tahirović je ponovo zauzeo poziciju šestice, odnosno defanzivnog veznog, ali ostatak veznog reda bio je izrazito trom i spor, Krunić i Hadžiahmetović bili su apsolutno bez ideje kako distribuirati loptu prema naprijed, naš napad je bio potpuno odsječen, a u to vrijeme i Krunić i Hadžiahmetović u Milanu, odnosno Bešiktašu imali su defanzivnije uloge u veznom redu. U Bratislavi smo djelovali užasno, vezni red kao da jednostavno nije postojao, što su Slovaci školski kaznili i pobjedili nas 2-0.

Iako je već tada bilo jasno da reprezentaciji veznom redu nedostaje paker, neko ko će povezati vezni red i napad, Hadžibegić očito nije puno razmišljao o tome. U međuvremenu su sjajne partije u turskom odnosno ruskom prvenstvu pružali Hajradinović i Rahmanović koji primjera radi upravo igraju nešto ofanzivnije uloge u sredini, terena, Hadžibegić je poraz od Slovačke pripisao samo lošem danu, pa smo optimistično čekali Luksemburg i priliku da upišemo šest bodova na naš konto.

A onda, neviđeni fijasko i bolan šamar, jedan od najtežih u historiji našeg fudbala! Ne samo da su nas pobijedili, Luksemburžani su nam na Bilinom Polju očitali fudbalsku lekciju. Nedostatak pakera, desetke, prednjeg veznog – nazovi kako hoćeš – opet je bila toliko izražena da je naš vezni red djelovao potpuno nemoćno. Dva dobra nismo mogli sastaviti, ako smo ovaj put imali Tahirovića na šestici, falio je veznjak sa vicem i idejom prema naprijed. I Faruk je kao i brojni selektori prije njega pokušao od Pjanića u 30-tim godinama napraviti prednjeg veznog, iako to isti nikad i nigdje nije igrao.

Kodro uvidio problem – ali nije posegao za rješenjem

Poraz od Luksemburga, značio je kraj za Faruka Hadžibegića na klupi reprezentacije i dolazak Mehe Kodre na mjesto selektora.

Kodro će objavom spiska osvježiti reprezentaciju pozivom Adija Nalića, konstatujući da nam u veznom redu treba takav profil igrača, jer su ostali vrlo slični. Istina, Nalić je uistinu dosta ofanzivniji od svih veznjaka koje smo tada imali, ali ruku na srce, niti Nalić nije klasični veznjak kojeg krasi zadnji pas – koji je očajnički trebao našem napadu. Ali, elem, bilo šta ofanzivnije u sredini čekali smo kao ozeblo sunce.

Slavio je Kodro u debiju protiv Lihtenštajna sa 2-1, iako te večeri nismo odigrali neku sjajnu partiju, uzet ćemo u obzir i da je naš tim daleko kvalitetniji pa smo igrali koliko nam je potrebno. Nalić je zaigrao od prve minute a naša sredina djelovala svježije i pokretnije nego ranije. No, pravi ispit slijedio je na Islandu. Tri boda bila su pod moranje za ostanak u igri za direktan plasman.

A onda, sve dobro što je uradio u utakmici sa Lihtenštajnom, Kodro će poništiti na Rejkjaviku.  Nalić je ostao na klupi, Dedić i Gazibegović zamjenili pozicije na bokovima što nam ni dan danas nije jasno (Dedić igrao lijevo, Gazibegović desno), a trojac u sredini Krunić-Hadžiahmetović-Tahirović bio toliko bezopasan da je to izgledalo nevjerovatno i defanzivno da boli. Bez ideje, bez pasa prema naprijed, bez pokušaja dalekokometnog šuta, sa tri veoma slična profila igrača u sredini, nismo uspjeli napraviti baš ništa. A onda smo i kažnjeni kada je Finnbogason pogodio u 90. minuti iz kontranapada i vjerovatno nam već tada srušio snove o plasmanu na Euro kroz kvalifikacije. Kodro je ekspresno dobio otkaz, jer nije ispunio očekivanja.

Milošević pokušao nezamislivo pa se žestoko opekao

Novi, treći selektor u kvalifikacionom ciklusu postao je Savo Milošević. Po dolasku na klupu reprezentacije, Miloševiće je shvatio da našem veznom redu prijeko nedostaje pokretljivosti i ofanzivnosti, pa će reprezentaciji priključiti čak tri nova veznjaka, Rahmanovića, Hajradinovića i Bašića.

Za direktan plasman imali smo još teoretske šanse – dobiti sve do kraja uz dva remija Slovačke. Barem smo se nadali.

Savo će u startu odustati od 3-5-2 i preći u izuzetno ofanzivnu 4-2-3-1.  Činjenica je da neki poseban izbor na krilika nismo imali, ali isto tako je i činjenica da je Demirović u Augsburgu upravo tada igrao kao lijevo krilo, sa razlikom što je iza sebe u formaciji „augsburskoj“ formaciji 4-3-3 imao dvojicu iza leđa.

Na drugoj strani terena, odnosno poziciju desnog krila zauzeo je Stevanović. Jedinu pravu šesticu koju je tada imao u liku Tahirovića, Milošević je poslao na klupu. Lihtenštajn smo u gostima pobjedili, ali ruku na srce, renome i kvalitet Lihtenštajna nisu neko značajno mjerilo. Slijedio je pravi ispit, čekali smo Portugal u Zenici.

Milošević će na megdan Portugalcima poslati identičan sastav kao u Lihtenštajnu i doživjeti debakl već u prvom poluvremenu 0-5. Tek kada smo u drugom poluvremenu zaigrali sa trojicom u odbrani, uspjeli smo se nekakko konsolidovati, a osjećaj je i kao da su Portugalci drugo poluvrijeme odigrali „pod ručnom“.

I pored bolnog poraza, nije Savo odustajao od 4-2-3-1. No, ono što će uslijediti u Luksemburgu, tek se može nazvati pravom blamažom. Ponovo bez prave šestice ali i bez desetke, sa Krunićem, Cimirotom i Hadžiahmetovićem u sredini nismo uspjeli odigrati smislen pas, a izuzetno trom izbor igrača u odbrani (Gojković, Kovačević i Mujakić na lijevom beku), bez stopera koji može iznijeti loptu, bio je recept za katastrofu! Luksemburg nas je razbio sa 4-1, što će biti još jedan od naših najtežih poraza u historiji. Za kraj kvalifikacija čekali smo Slovake koji su već osigurali plasman. Osim htjenja i nešto većeg zalaganja, nismo prikazali ništa više što je bilo dovoljno za novi poraz 1-2 i sumoran kraj kvalifikacija.

Milošević shvatio sve lične ali i greške prethodnika – na kraju nije uspio!

Poslije izuzetnog bolnih poraza i izuzetno turbulentnog perioda na klupi reprezentacije, Savo Milošević čekao je baraž. Iako će na prvom predstavljaju optimistično najaviti 4-2-3-1, očito je tokom zime u kojoj je imao vremena da razmišlja, shvatio Milošević da BiH nema kapacitet, a prije svega krila, niti prave šestice za navedenu formaciju.

Vratio se Savo na 3-5-2, ovaj put pravi, kompaktnih i složenih 3-5-2. Sve do 85. minute u utakmici sa Ukrajinom djelovalo je besprijekorno. Kolašinac je igrao lijevog stopera (ono što igra u Atalanti), pa u postavci nije ponovio grešku kao Petev protiv Finske, u odbrani je pored Kolašinca i sjajnog Hažikadunića zaigrao Ahmedhodžić, naš jedini stoper koji zna iznijeti loptu ali i pomoći Dediću desno.

Nije Savo niti mjenjao pozicije Dediću i Gazibegoviću. Upario je Milošević kao dvojac defanzivnih veznjaka u liku Cimirota i Krunića koji trkom, agresivnošću i konstantnim preuzimanjem igrača, nisu dozvolili Ukrajincima niti jedan metar prostora. Uvidio je Milošević da takvim defanzivnim veznjacima u sredini treba i neko ko će povući loptu naprijed pa je fenomenalno pogodio sa Hajradinovićem, a sve zasladio sa Demirovićem i Džekom u napadu koji su kao dvojac itekako kompaktni. I sve je savršeno djelovalo do 85. minute, kada je Milošević zbog povreda Ahmedhodžića i Dedića bio prinuđen da mjenja. Sve ostalo, teško je objasniti, još teže se prisjećati… Dva gola u našoj mreži u tri minute značila su kraj svih nadanja o Euru u Njemačkoj.

Savo konačno pronašao put – istim moramo nastaviti!

Vraćamo se na početak ovog teksta i suštinu. BiH nema ozbiljnog krilnog igrača niti na vidiku, ali puno stopera, bekova i veznjaka, znače samo jedno – dovesti 3-5-2 do savršenstva i onog po čemu ćemo biti prepoznatljivi u budućnosti.

Daleko od toga da BiH uvijek mora igrati u klasičnih 3-5-2. To je formacija sa najviše taktičkih varijacija pa lako može preći u 3-6-1, odnosno isturenim polušpicem ispred veznog reda a iza napadača, ili 3-4-2-1, možda pak 3-4-1-2. Ipak, 3-5-2 u fazi napada, odnosno 5-3-2 u fazi odbrane kada se bekovi povlače nazad, je osnova! U ovom trenutku BiH nema igrače za drugi sistem!

Zato je potrebno izvući najbolje od onoga što imamo. Pored Ahmedhodžića, Hadžikadunića, Barišića, Kolašinca, te nizom novi potencijalnih pojačanja u odbrani, jasno je da bi zadnja linija mogla biti naše najjače oružje narednih godina.

Niti bekovske pozicije nisu za zanemariti, Dedić i Gazibegović pokazali su koliko mogu, Kolašinac uvijek može odigrati lijevog beka, a neke nadolazeće snage poput Omerovića (Osijek), Jašića (Wolfsberger), Radonja (AEK), znače da bi i na bekovskim pozicijama konkurencija mogla biti izuzetno zaoštrena.

Šesticu pronaći pod hitno!

U veznom redu sigurno će doći do promjena i odlaska nekih do jučer standardnih igrača. Ipak, Huseinbašić, Bašić, Hadžiahmetović, Hajradinović, Rahmanović, Varešanović – redom su igrači koji itekako imaju kvalitet i mogu napraviti prevagu, ali za jaku sredinu, potrebno je još nešto…

To nešto je „šestica“, defanzivni vezni igrač koji će „hapsiti“ na sredini terena. Za sada je tome najbliži Benjamin Tahirović iako je i on u Ajaxu u posljednje vrijeme znao nastupiti na poziciji „osmice“ nego li šestice. Osim njega, kao suho zlato trebao bi nam Armin Gigović, fudbaler danskog lidera Mitylanda koji jednako dobro može odgovoriti zadacima i osmice i šestice. Konkurenciju u veznom redu potrebno je ozbiljno zaoštriti jer 3-5-2 u budućnosti će zahtjevati igrače koji samo trkom, presingom ali i kreacijom – mogu donijeti rezultat.

I ako se Edin Džeko oprosti od reprezentacije, odlična forma i napredak Demirovića nešto je što nas itekako može radovati, pa možemo reći da u napadu možda i nećemo imati velike glavobolje. Osim Demirovića, tu je i sjajni Tabaković, ali i Prevljak i Bilbija koji iz drugog plana itekako mogu pomoći. Naravno, mnogo toga ovisit će nastavljamo li sa Džekom ili ne, pa će i onaj ko povede BiH u novi ciklus tada imati mnogo jasniju sliku.

Jedno je sigurno, ostao Milošević selektor ili reprezentaciju preuzeo neko drugi, jasno je da nema potrebe za novim lutanjima i traženjem savršenog rješenja. U proteklih par godina smo pokušali skoro sve, patili smo, opekli smo se, ostajali bez plasmana, ali sada je vrijeme da se napravi kompaktna ekipa od 23 igrača koji će u svakom trenutku moći odgovoriti zahtjevima na terenu.

Imamo baš sve što je potrebno za dugoročno kompaktnu 3-5-2 formaciju, a prije svega ono najvažnije, mladu ekipu željnu uspjeha!

 

 

 

(sportske.ba/M. Kusturica)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Pred sudom u austrijskom Velsu danas se pojavio državljanin Crne Gore (40) koji se...

Turistički kompleks „Grad sunca“ Rodoljuba Draškovića u Trebinju od početka gradnje je privilegovan jer...

Poslanici u Turskoj u skupštini na dnevnom redu imali i raspravu o tome kako...

Prosječna neto plata u Republici Srpskoj isplaćena u mjesecu martu 2024. godine iznosi 1.394...

Ministar privrede Zeničko-dobojskog Samir Šibonjić sa saradnicima je posjetio kompaniju Mettalon Plast d.o.o Zenica....

Podaci “Polazne studije o ekonomiji brige i njege u Bosni i Hercegovini” koju je...