Nakon što je kapiten rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Senjamin Burić, poslije meča sa Gruzijom, u izjavi za BHT1, a koju su prenijeli brojni mediji, spomenuo probleme oko nacionalnog tima, jedini logičan slijed stvari u ovom momentu bio je kontaktirati generalnog sekretara Rukometnog saveza BiH Nedima Arnautovića.
Mnogo razočaran, očito usamljen, s malom ili nikakvom podrškom ljudi u organizaciji, Arnautović nam kaže da se problemi gomilaju, a rješenja se ne naziru.
– Porazi protiv Gruzije, nisu porazi samo selektora i igrača reprezentacije. To su porazi svih nas. Prije svega, porazi ove “organizacije”, koja se prepoznaje po imenu Rukometni savez BiH, pa onda i svih institucija ove države, koje jednostavno ne mare za državnu reprezentaciju, kaže Arnautović, pa nastavlja:
– Poređenja radi, Rukometni savez Gruzije ima 13 uposlenika. Imaju vrhunski budžet i kontinuitet u radu koji donosi rezultate. Oni se okupe se u januaru, odrade pripreme od 20 dana, odigraju pet utakmica, a mi ne možemo u Sloveniju na turnir na koji smo bili pozvani, da se dodatno ne zadužujemo kod igrača i stručnog štaba, jer im ni prethodne putne troškove nismo platili. I onda pročitam da smo mi favoriti. Da budemo iskreni, ne postoji reprezentacija na svijetu protiv koje smo mi favoriti. Svaka naša pobjeda je iznenađenje i to ne zbog igrača, nego zbog nepostojanja sistema. Mi smo organizaciono kišne gliste, amebe, mi doslovno ne postojimo. Reprezentaciju Gruzije na dan utakmice protiv BiH posjeti predsjednik države, uruči svima u savezu kao i igračima medalje časti, a mi krenemo na put za Gruziju, da ne znam kako i na koji način igračima platiti ručak, pa mi se javi Vojislav Rađa, bivši selektor i rukometni zaljubljenik koji plati jedan, a drugi ručak plati Elmir Grabčanović, koji je u našem slučaju direktor reprezentacije i u normalnim savezima bi imao i platu, a kod nas troši svoje novce.
Arnautović ističe da su blokade od prije devet-deset godina i dalje glavne kočnice u funkcionisanju rada saveza.
– Nasljedili smo blokirane račune i milionske dugove, sve iz perioda prije 2017 godine. Blokirani smo. Uposlenici saveza tri mjeseca ne primaju plate. A zamislite imamo dva uposlenika, od kojih nas je jedan napustio, pa mi smo, neka misli ko šta hoće, najsmješnija krovna rukometna organizacija jedne zemlje na svijetu. Mi u Gruziju i nazad putujemo 50 sati…Gruzijci dolete u Zagreb i dođu u Cazin u 14 sati, a naša selekcija u 23 sat, dakle devet sati prije nas. Pet treninga više od nas imaju u sedam dana, a sve zbog toga što mi moramo prvo prositi, pa kada isprosimo kupiti najjeftinije avio-karte, spavati po aerodromima, putovati cijele noći, skupljati za ručak u povratku, a onda se autima voziti do Cazina. I sve to rade naši igrači, a onda im mi ne možemo isplatiti ni putne troškove, govori nam gensek RSBiH.
I pored svega s čim se nosi, optimizam ga ne napušta, ali je sve manji.
