Jajce Online
KULTURA

Paolo Mađeli za “Avaz” uoči premijere predstave “Ivanov”: Jedina sigurna stvar u našem životu je smrt

Paolo Mađeli (Magelli, 75), vrhunski italijanski reditelj, već više od dva mjeseca boravi u Sarajevu gdje s ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) priprema predstavu “Ivanov” prema tekstu Antona Pavloviča Čehova.

Premijera je zakazana za 9. decembar u NPS-u, a prva repriza će biti odigrana već sutradan, 10. decembra.

Velika želja

Iako je dva mjeseca u glavnom gradu BiH, porodicu nije vidio duže od toga. To je možda još jedan od razloga zašto se raduje premijeri “Ivanova” – da se vrati porodici. Tada je potpisnici ovih redova kroz glavu prošla misao: “Nije lako biti reditelj. Ne, čekaj. Još teže je biti rediteljeva žena”.

U osmoj deceniji, maestro Mađeli radi punom parom i, kako se čini, ne planira stati. Ne još. Dobro, predahnut će za novogodišnje praznike, a onda nastavlja. Našli smo se u bifeu NPS-a, stigao je i prije dogovorenog vremena. Naručio čaj, a umor nije mogao sakriti.

Naporno je raditi s čitavom grupom ljudi, iako vam se većina njih divi, a još više poštuje.

– Nemojte mi krasti tri dana, samo bi mi to falilo – kazao je Mađeli kroz smijeh nakon što smo pobrkali datume premijere.

Lice od bora, a čini se da svaka ima svoju priču. Sigurno. A ne možemo ga toliko zadržavati, čekaju ga glumci na probi.

Dokle ste s probama, jeste li zadovoljni onim što ste do sada uradili?

– Dosadašnjim radom sam vrlo zadovoljan. Ali sada je problem sve to montirati na sceni. Nismo imali puno termina, pa smo svugdje probali. Sad je, naravno, najteži trenutak da se to sve vidi, kako izgleda… Pa dobro, kako izgleda znam, barem mislim da znam, ali treba to “zašarafiti”.

Zašto Čehov i “Ivanov”?

– Prije svega, zato što je to jedino Čehovljevo djelo koje nisam radio u životu. Nisam “Ivanova” nikad radio, radio sam sve ostale Čehovljeve tekstove što postoje… I to mi je odavno bila velika želja.

Šta je to u njegovim tekstovima što Vas toliko privlači?

– To je jedan od rijetkih pisaca koji stavlja u prvi plan, stalno i iznova, fragilnosti života. Život kao najfragilniju činjenicu na svijetu. Dakle, što je to život, postavlja on pitanje. Kako prođe život?

Jeste li pronašli odgovor?

– Pa Čehov pokušava davati odgovore. Njegov odgovor je upravo to, da je to najfragilnija stvar. Da je jedina sigurna stvar u našem životu – smrt.

Vi se slažete s njim?

– Pa ja mislim da se teško suprotstaviti toj činjenici. Da li ste vidjeli ikad život bez smrti? Život prolazi brzinom jednog cvijeta u cvatu. Prvi mali vjetar i ode.

Kako je raditi s ansamblom NPS-a?

– Radim s njima, evo, drugi put, brzo su prošle dvije i po-tri godine, kad sam radio Bertolta Brehta (Brecht) “Kavkaski krug kredom”. To je prošlo za čas, upravo kako Čehov kaže. I jako volim ovaj teatar i ove ljude. Nadam se da smo nešto zanimljivo zajedno pronašli pa ćemo to ponuditi na sceni.

Šta je to što Vam se sviđa u Sarajevu pa mu se vraćate?

– Za mene Sarajevo znači puno. Više nego ovaj rad i ove dvije predstave. Ja sam se kao mlad čovjek nadobivao, i kao star, nagrada i nagrada na MESS-u, pa i nagradu za životno djelo. To znači da je čovjek već star kad to dobije. Za mene je Sarajevo uvijek bilo velika ljubav, simbol suživota, multikulturalnosti, nešto što je ovaj rat jako, jako napadao, strašno. Nema potrebe da o tome govorim, da govorim o stvarima koje Sarajlije znaju bolje nego bilo ko drugi. Ali ja vidim još da u ovom gradu ima mogućnosti da se taj suživot ponovo oživi. Manje to vidim u politici nego što vidim u svojim kontaktima s umjetnicima, s običnim narodom, i sa željom koju ljudi imaju. Nadam se da će politika što prije to akceptirati i realizirati. Mislim da je tu problem bosanskohercegovačke politike, ali istovremeno mislim da je i to jedno dosta slabo razumijevanje Evrope i to u analizi i stvarnosti.

Umor stigne

Što se tiče bh. kulture, kako je vidite, posebno u pozorištu?

 

– Mislim da se malo novca daje, skandalozno malo. Mislim da je ova zemlja prije rata, dakle općenito zemlje u bivšoj Jugoslaviji bile su bolje, ne samo pozorište nego i kultura uopšte. Pogledajte situaciju sa Zemaljskim muzejom, jednim od najljepših u Evropi. U kakvoj su oni situaciji? Ali to nije samo u Sarajevu, to se nažalost reflektira, s različitim nijansama, u Ljubljani i Skoplju, naprimjer. Mislim da tretiranje kulture nije uopće na nivou. Kultura, zdravstvo i školstvo su stvari koje su budućnost. Očito se ne radi na budućnosti, nego se radi na tome da je što manje kulture, to bolje. Upravljati “nekulturnim ljudima” je jednostavnije.

Dakle, mislite da manjak kulture utječe na samu sposobnost razmišljanja?

– Tako je. Narodom koji ima manje kulture se lakše manipulira. Ja mislim da je to razlog. Kako se nema para za kulturu, zdravstvo, školstvo? Kako? To su prve stvari koje jedan narod mora debelo da finansira ako želi imati bolju budućnost. A ako ne želi…

Režirali ste toliko predstava u svojoj karijeri. Kako je u posljednje vrijeme čuti onaj prvi aplauz poslije premijere?

– Mislim da vas sav umor u tom trenutku stigne. Umor tu igra glavnu ulogu, daleko više od radosti, ponosa, od bilo čega drugog. Kao da vam se planina izruči na glavu.

Kada ste ustvari naučili naš jezik odnosno, naše jezike?

– Davno je to bilo. Ja sam upisao i slavistiku, jedan od rijetkih. Ali sam sav govor u ovim krajevima i naučio. Bilo je to tamo prema kraju 70-ih. Ali nisam ja tu stalno bio, ja sam puno putovao. Kad radim u Njemačkoj, govorim njemački, u Francuskoj francuski, u Italiji govorim talijanski, čak sam se trudio naučiti mađarski, jer smo Željka i ja puno radili tamo. Mislim da je to jedan normalan odnos, ako želite s ljudima komunicirati, da naučite njihov jezik i pismo. Ne znam kako bi drugačije režiser mogao raditi, jedino s prevodiocem. Ja nisam taj. Puno sam radio i u Južnoj Americi, tamo sam govorio španjolski. To se mora.

Nezaboravni majstori

Omiljena Vaša predstava?

– Toliko sam dobrih, genijalnih majstora u životu gledao da na to pitanje trebam dati spisak. Ne mogu to reći za jednu predstavu. Mogu reći za neke velike režisere koji su možda ovdje manje poznati: Beno Beson (Benno Besson), Dimitar Gočev… To su majstori koji su za mene nezaboravni.

Ansambl NPS-a

U “Ivanovom” igraju Aleksandar Seksan, Amra Kapidžić, Zijah Sokolović, Ermin Sijamija, Ejla Bavčić, Maja Izetbegović, Ermin Bravo, Merima Lepić Redžepović, Slaven Vidak, Aldin Omerović, Mediha Musliović, Dino Bajrović i Mak Čengić.

Adaptaciju teksta i dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić-Pleština, scenografska rješenja uradili su Paolo Mađeli i Lejla Hodžić, kostimografkinja je Lejla Hodžić, scenski pokret potpisuje Paolo Mađelii, dok su autori muzike Damir Martinović Mrle iz grupe “Let 3” i Ivanka Mazurkijević.

Dođite 9. decembra u Narodno pozorište, pa pogledajte šta smo uradili, poruka je reditelja Mađelija svim čitaocima.

 

 

(avaz)

Povezane vijesti

Objavljene nominacije za Bafta nagrade

admin

Predstavljeno 17 nominiranih za nagrade Srce Sarajeva za TV serije 28. Sarajevo Film Festivala

admin

Cezarova omiljena biljka bila je viagra klasičnog Rima, zbog klimatskih promjena je nestala

admin