erceg Novi, aprila 1975.
Zuko Džumhur je došao u Mostar na tri dana i ostao godinu, potom je došao u Herceg Novi na deset dana i ostao dvije godine… Ne znam je li tako putovao i Evlija Čelebija, ali očito da i Zuko nije pristalica nadzvučnih brzina.
A, kako bi čovjek mogao da žuri kad ga svuda po ovoj zemlji primaju kao svoga među svojima, kad ga evo ovdje u Herceg Novom čak i djeca znaju. Ova družina Pere Kvržice vodi me maestru, šjor Zuki, ali pod uslovom da ih vozim, pa sad vire na sve strane iz kola kao pokretno obdanište.
On nas dočekuje sa svojim blagim, toplim osmijehom i nagrađuje ove mališane kao neki stari adžo, a oni se već ponašaju kao turistički vodiči koji bi uskoro mogli da pokazuju, pored ostalih znamenitosti, i ovog svog novog sugrađanina. Već ih čujem kako poslovno govore:
– A ovo je Zuko Džumhur… hiljadu dinara!
Naš poznati umjetnik je, između ostalog, ovdje i na liječenju. Dok sjedimo u hotelu Plaža, u smiraj tihogproljetnog dana, on priča:
– Razbolio sam se od silnog života.
Naravno, ovakva dijagnoza ne postoji u svakodnevnom medicinskom rječniku, ali i slučaj nije svakodnevan. Jer, to je čovjek koji je živio 25 sati dnevno, naime uzimao je jedan sat od sljedećeg dana i tako je uvijek budućnosti nešto dužan. Najteže mu je na putovanjima da upiše rubriku zanimanje. Da li da stavi novinar,pisac, slikar, karikaturista, scenarista, scenograf ili televizijski voditelj? Zbilja, jeste li primijetili da je Zuko Džumhur i naš najbolji TV voditelj? Kad je raspoložen, on bi mogao da vodi za ruku Olivera Mlakara i Mišu Orlovića i to odjednom u dva različita pravca. A čak i kada negdje dokono šeta mnogi vjeruju da je to novi slikarski pravac.
A da ne govorimo o onome pravcu koji se osjeća iz jedne davne vijesti što je dobih iz Hercegovine:
– Noć je lijepa u Mostaru kad izađu mjesec i Zuko Džumhur.
Ljekar ti je dozvolio da popiješ samo jedan konjak dnevno – napominje mu u šali jedan kolega.
– Da, ali ja sam pitao pet ljekara…
Pričamo o karikaturi, poslu u kojem je moj sagovornik direktni nasljednik Pjera Križanića.
– Kad i gdje ste naslikali prvu karikaturu?
– Na fotografiji. Nekad davno svaka je kuća imala samo po nekoliko fotografija. Dakle, na tim starim, važnim fotografijama počeo sam da dodajem brkove, duge nosove… a, bogami, ponekome i orden! U stvari, nije mi želja bila da kvarim, već da popravljam…
– A sad?
– Kako tad, tako sad. I sada mi je želje ne da ružim, već da popravljam ovaj svijet. Koliko mogu i koliko umijem. I sad ponekome dodam ili oduzmem orden, ali više to nije moj porodični album već album svjetskih državnika.
– Samo, molim vas, nemojte strogo sa njima…
– Ne brinite, vodim ja računa.
– I kako vi to radite sa tim nesretnim državnicima?
– Jednostavno, postrojim i lijepo svake subote, izvršim smotru i vidim šta je ko zaslužio ove sedmice,
– Šta je sa Frankom? Nešto ga ne viđam…
– Poslao sam ga u ćošak.
– Dakle, vaša moć je velika! Vi možete samo jednim potezom gumice da izbrišete svakog silnika. Niste li vi neka nova svjetska sila?
– Samo na papiru.
– I kako vam je svijet ovih dana?
– Ništa mi ne javljaju! Vjerovatno mi Kisindžer ne zna posljednju adresu.
– Vi slikate karikature bez riječi…
– To je jednostavniji oblik. A, osim toga, niko ne može tvrditi da sam nešto rekao!
– Vi ste bar pozvani da o tome govorite: šta je humor?
– U nekim sredinama se smatra za čovjeka, koji nema smisla za humor, da je sakat, da je nepristojan, da je čak bezobrazan!
– ?
– Ne znam otkud je stiglo to naopako mišljenje da su ljudi koji se nikada ne smiju, ne šale – ozbiljni.
– Ne znam.
– Čovjek, koji je u stanju da sam sebe nasmije je oslobođena ličnost. Svi veliki ljudi koje sam poznavao, i kojima sam se divio, imali su osjećanje humora. Možda mi nećete vjerovati, ali jedan od najduhovitijih ljudi koje sam sreo je naučnik Pavle Savić. Samo čovjek koji ima toliko duha može da se kreće u svijetu vrhunske nauke.
Šjor Zuko je očito ulazio u formu.
– Ljude bi trebalo učiti da se smiju kao što uče fiziku, matematiku. Jedino živo biće u prirodi koje se smije jeste čovjek. Ljudi bi trebalo da tim jedinstvenim svojstvom uljepšavaju život!
Za trenutak je moj sagovornik uronio u tišinu poluprazne terase. Dan se bližio kraju, posljednji sunčevi zraci lomili su se o plavu plohu mora.
– Naravno, čovjek nije uvijek raspoložen. Evo, vi ste me, na primjer, našli upravo kad sam malo sjetan i melanholičan. Družim se s morem, a more je opasan drug.
– Da li je to stoga što ste na trenutak stali na svom dugom putovanju oko svijeta? Jako je nepristojno čitati tuđa pisma, a mnogi čitaju vaša “Pisma iz Azije”.
– Ali, vi valjda znate da moje najveće putovanje nije bilo od Beograda do Himalaja nego od Konjica do Mostara – na televiziji.
– Svrha putovanja?
– Želio sam da iz blizine vidim daljine.
– Koliko su putovanja uticala na vas?
– To je vrlo relativno. Mnogi putuju kao prtljag. Andrić je jednom rekao: “Sa mnom su po svijetu putovali i moji koferi, all oni nisu ništa ni vidjeli niti napisali”.
– Putopis?
– Neki misle da treba negdje daleko putovati pa da napišu putopis. Ali, ja sam sa istom pažnjom gledao i pisao i sa Neretve, Počitelja, Boke… A velika mi je želja ostala da jednom polako i nadahnuto proputujem cijeluBosnu i Hercegovinu i napišem knjigu o bosanskim šeherima i kasabama.
Moj sagovornik opet presta da priča i zagleda se nekud u more na kojem su se već počeli da se pele ferali.
I staro, plavo nebo je palilo svjetla nad Herceg Novim.
Uskoro će izaći mjesec i – Zuko Džumhur.
Iz arhive Oslobođenja
(zurnal.info)
