Niske kirije, dobar internet, strateški položaj – Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal za razvoj, piše u članku njemačkog lista Berliner Zeitung. Samo bi morala da uključi svoju dijasporu.
Bilo da je riječ o Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili Skandinaviji – bosanska dijaspora se nalazi svuda. Milioni ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine danas žive u inostranstvu. U srcu nose domovinu – ali koliko je realna ta često spominjana „neraskidiva veza“ sa starim krajem?
Bez finansijske podrške iz inostranstva, bosanska ekonomija bila bi još nestabilnija. Novčane doznake iz dijaspore – tzv. „remittances“ – prema podacima Svjetske banke čine oko deset do dvanaest posto bruto domaćeg proizvoda. Za mnoge porodice one su egzistencijalno važne. Samo prošle godine u Bosnu i Hercegovinu iz inostranstva je prebačeno 1,94 milijarde eura – što je povećanje od 100 miliona u odnosu na prethodnu godinu.
Ali ova medalja ima dvije strane: s jedne, tim novcem se obezbjeđuje egzistencija mnogih ljudi u zemlji. S druge, stalna finansijska podrška stvara određenu letargiju – posebno kod mladih koji se oslanjaju na rodbinu u inostranstvu i sami ne poduzimaju ništa kako bi se aktivirali na tržištu rada. Po principu: „Srediće to već daidža iz Njemačke ili tetka iz Austrije.“ Politički, glas dijaspore se rijetko čuje. Iako građani BiH, koji žive u inostranstvu, imaju pravo glasa, birokratske prepreke su velike – učešće na izborima je stoga veoma malo. A upravo bi dijaspora svojim svježim pogledima i često neopterećenim pristupom izazovima mogla dati dragocjene impulse.
Političarima dijaspora nije važna
Međutim, političari u zemlji čine vrlo malo kako bi olakšali pristup uspješnoj bh. dijaspori. Primjer: u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj njemačkoj pokrajini s najvećom bosanskom zajednicom, više ne postoji konzulat – nadležna kancelarija u Bonnu je zatvorena. Zamjena? Nema je. Ko npr. dolazi iz Bielefelda, mora putovati oko 900 kilometara do Frankfurta i nazad samo da bi riješio konzularne poslove.
Pored toga, tu je i nedostatak digitalizacije: iako je moguće podnijeti zahtjev za pasoš u konzulatima, to nije moguće za ličnu kartu. To znači da se mnogi moraju iznova registrovati za svake nove izbore – proces koji je komplikovan, a mogao bi se izbjeći. Kada bi lična karta bila dovoljna, ljudi bi automatski bili uneseni u birački spisak. No, izgleda da su mnogim institucijama građani iz dijaspore jednostavno nebitni. To je začarani krug.
Vječni san o povratku
„Jednog dana ću se vratiti“ – ovu rečenicu često čujemo. Ali rijetki je zaista i ostvare. Razlozi: korupcija, nedostatak perspektive, slaba infrastruktura. Ljetni odmor u rodnom mjestu često ostane jedina veza sa domovinom – sa ćevapćići-romantikom umjesto stvarnim izgledima za povezivanje.
Ni sve veći rasizam u Evropi, niti jačanje desničarskih tendencija u politici ne dovode automatski do talasa povratka. A iz same Bosne skoro da i ne dolaze signali ili ponude koje bi povratak učinile privlačnijim. Nedostaje, recimo, model poput nekadašnjeg „berlinskog dodatka“ (Berliner Zulage), kojim su zaposleni u Zapadnom Berlinu u vrijeme podijeljene Njemačke, dobijali finansijsku podršku da ostanu da žive i rade u nerazvijenijim regionima. U povratnicima leži veliki potencijal: često su finansijski nezavisni, dobro obrazovani i donose dragocjena iskustva iz inostranstva. Ali taj kapital se jednostavno ignoriše.
Za drugu i treću generaciju, Bosna je često samo daleka uspomena: priče roditelja, neka tradicionalna jela i slike s godišnjih odmora. Emocionalna povezanost slabi, kao i znanje jezika. Dodatno: nastava maternjeg jezika u zemljama poput Njemačke je zanemarena – a iz BiH skoro da nema podrške. Nedostaju kvalifikovani nastavnici, savremeni nastavni planovi i moderna strategija prema dijaspori.
Mnoge mlade više ne privlači domovina njihovih roditelja, već Španija, Italija ili daleki Istok. Porodične priče više nisu dovoljne kada lični osjećaj pripadnosti izostane.
Digitalne šanse još neiskorištene
Ipak, postoje i svijetli primjeri: mladi iz dijaspore, koji osnivaju start up-ove, unose znanje i angažuju se u nevladinim organizacijama. Mnogi rade kao digitalni nomadi – i tu Bosna ima veliki potencijal: niske životne troškove, dobar internet, visoki kvalitet života, prenosi Deutsche Welle.
Ali i tu nedostaje strategija. Regije s manje razvijenom infrastrukturom mogle bi se ciljano otvarati za digitalne nomade i poduzetnike. No čini se da zemlja još nije shvatila da se već takmiči u globalnoj utrci za pametnim glavama.
Veza između dijaspore i domovine je jaka – ali dijaspora gleda na BiH i sa kritikom. Između nostalgije i frustracije, nade i razočaranja leži ogroman potencijal. Bosna bi mogla postati „Švicarska Balkana“ – sa svojim strateškim položajem, tradicijom obrazovanja, poljoprivrednim i energetskim potencijalima.
Ali potrebna je politička volja i momenat da se taj potencijal prepozna i iskoristi. I možda najzad i iskreno pitanje: kada će dijaspora početi da se doživljava kao stvaralačka snaga a ne kao sentimentalni dodatak?
Ovo je tekst Erdina Kadunića u okviru Open-Source inicijative izdavačke kuće Berliner Verlag , koja svim zainteresovanim nudi prostor da objave tekstove o relevantnim temama, urađene po profesionalnim standardima.
