Search
Close this search box.

Nisveta Mešinović-Joldo: Tata je preselio

Podijeli članak:

Na današnji dan prije četiri godine preselio je moj rahmetli tata. Učitelj, životni učitelj, naučio me svemu što znam,osim kako da živim bez njega.
Dragi moj tata, nedostaješ, a bole ta nedostajanja…

 

Tata je preselio

 

“Kuda si ti to požurila?”,zaustavi me moj direktor Fikret na stepenicama na izlazu iz školskog dvorišta. “Imam pauzu pa idem tati u posjetu, Emir me čeka”, odgovorih na brzinu.

“Pričekaj malo, kako je Rifet?”, nastavio je direktor sa pitanjima. “Onako, uvijek isto, slab je”, već sam nestrpljiva, “žurim, zakasnit ću.”

“Puno mi poselami rođaka”, završi direktor kada je primjetio da sam počela pogledavati prema autu u kojem me je čekao Emir. “Hoću, hvala”,doviknula sam mu kada sam ulazila u auto.

Brzo smo stigli. Požurila sam uz stepenice, a srce lupa i hoće iz grudi da iskoči. Da li je to bio predosjećaj ili želja da ga zagrlim, ne znam. Kada sam ušla, tata je ležao na krevetu. Čim sam ušla, ustao je i najavio svima u sobi moj dolazak: ”Evo moje Nise! Pa gdje si ti do sada?” Izgrlimo se nas dvoje i izljubimo svaki dan kao da se nismo vidjeli godinama. Premršav je tata, sva sam mu rebra u zagrljaju prebrojala. Pidžama na njemu visi kao da je tuđu obukao. Gledam pored kreveta bocu sa kisikom i kesu punu njegovih stvari. Ljubim mu ruke, a one ledene, nekako čudno žute. Prsti dugački, mršavi i tanki. Zelenkaste vene nabubrile, a raširile se kao paukova mreža.

“Je li ti hladno, tata?”, pitam ga i trljam mu ruke kako bih ih ugrijala.

“Onako, pomalo”, odgovori tihom glasom i pogleda me kao da mi u dušu gleda, a oči mutne, izgubile sjaj. “Znaš u onoj mojoj i maminoj sobi je moj habab Poričanin, asli je i on plaho slab.”

“Kako tvoja soba?”, upita tatin cimer. Tata jedva dočekao da ispriča svoju priču pa mu se vrati sjaj u očima.

“Kada smo moja hanuma i ja prelazili na inzulin, smjestio nas doktor Franjić u sobu gdje smo bili sami nas dvoje”, počeo je priču moj tata.

“Čuj to, sami vas dvoje?”, uključi se drugi tatin cimer.

“Vi kao na medenom mjesecu, apsolutno romantično”, nasmijao je sve nas u sobi pacijent koji je ležao do prozora.

“Dođe ti jedno jutro doktor u vizitu i pita moju ženu: ”Je li Hajro, kako je tebi i Rifetu u ovoj vašoj sobi, fali li vam nešto?”

“Dobro je doktore, sve je potaman, a fali nam brate ključ, svi upadaju u sobu bez kucanja”, ispali moja Hajrija.

Svi su se smijali, a neki pacijenti su počeli i kašljati koliko ih je obuzeo smijeh.

“Ništa tebi ne fali, brzo ćeš ti svojoj Hajri”, nastavi priču pacijent do prozora.

“Eh, moja Hajra je umrla prije četiri godine, ali u pravu si ti, brzo ću ja svojoj Hajri”, sa nekom čudnom radošću reče tata.

Ovaj se malo postidi pa izrazi saučešće.

“Jesam li ja, Niso, vama rekao da trebamo postaviti i meni nišane i eto sada kad umrem samo upisati datum”, nastavi tata.

Ja pretrnuh, sjedoh do njega na krevet i zagrlih ga: ”Nemoj mi to govoriti tata, dovoljno nam je teško gledati kako si sebi obilježio mjesto za mezar. Nišani ne dolaze u obzir.”

“A zašto?”, nastavi onaj pored prozora, “ja eto imam pedeset godina, a već sam nam iskopao porodičnu grobnicu.”

“Hajde da više ne pričamo o tome. Evo Emir nam je svima donio kafu i čokoladu. Dajte malo vedrije teme.”

“Eh, da sam ja sa svojom dobio ovdje sobu, fino je, toplo, hrana odlična”, nasmija ekipu tatin cimer koji je ležao do vrata. Kada je čula koliko smo se smijali, u sobu je ušla medicinska sestra koju sam pitala zašto su tatine pidžame u vrećici. Rekla mi je da je prosipao vodu po sebi jer nema snage u rukama. Primijetila sam ja to jer sam mu kafu davala da pije iz moje ruke, ali nisam primijetila kako je vrijeme brzo prošlo. Još deset minuta do kraja posjete.

“Tata, ja moram ići. Ako ti mogu još nešto pomoći, ti samo reci.”

“Hajde ti, čut ćemo se mi opet”, grli me i ljubi tata kada sam krenula. Ruke su mu ledene, poljubila sam ih kao da će ih moji poljupci ugrijati. Stavila sam ih pod deku i ušuškala ga. Opraštali smo se dugo, a na odlasku sam se par puta okrenula i svaki put sam vidjela kako me prati nekim tužnim pogledom. Opet je izvadio ruke ispod deke i maše. Na izlasku sam svratila do njegovog doktora.

“Doktore, kako je moj tata? Možete li mu dati nešto za smirenje? Da mu nije ovo neko psihičko stanje? Može li dobiti infuziju? Gladan je tata.”

Doktor me je pažljivo saslušao i počeo da govori ozbiljnim glasom. Po tonu njegovog glasa osjetila sam da mi neće dati odgovore koje priželjkujem svim srcem.

“Nije u pitanju psiha. Tata ti je težak bolesnik. Srce mu je jako slabo i zbog toga mu ne mogu dati infuziju.”

“Hoće li se izvući, doktore?”, prekidoh njegovo izlaganje.

“Težak je bolesnik, šanse su male. Budite spremni na sve”, reče doktor misleći da sam ja svjesna i da mi znamo da neće preživjeti.

Kad sam čula tu dijagnozu, u meni se nešto slomilo. Opet mi se oduzeše noge pa sjedoh. Vidjevši da ja nisam spremna za takve vijesti, doktor se ispravi: ”Nemoj plakati. Ko sam ja da znam kad će neko umrijeti. To samo Bog zna. Mogu ja umrijeti, možeš ti.” Ja ga više nisam slušala. Već sam bila na vratima. Samo sam mahnula rukom i izišla. Nisam se više vraćala tati da ne vidi kako plačem, a plakala sam i dok sam išla niz stepenice i u autu. Presabrala sam se pred školom. Dežurna sam taj dan,a u školi promocija knjige Zinajde Osmić. Moram biti do kraja. Stalno gledam u telefon, očekujem da me nazove. I zove tata. Nikad se nisam tako obradovala.

“Hej draga, odoh ja na večeru. Čorba je neka i nisam siguran da ću ja to moći jesti. Ako ne mognem, hoćeš li mi donijeti supu od gljiva? Ne znam samo kako ćeš ući, ne daju ulaziti mimo posjete.”

Drago meni, duša mi se smješka: ”Ne brini tajkane, donijet ću pa makar je morali helikopterom spuštati.”

Moja Azra je primijetila da sam zabrinuta i da me teške muke more pa mi je ponudila da se nakon nastave provozamo do Jezera. To smo i uradile. Kada me je pitala kako je tata, zaplakala sam i rekla joj kako sam svjesna da se život u tati gasi. Pokušavala je moja Azra da me oraspoloži i donekle je i uspjela u tome, ali u mislima mi je i dalje bio tata, njegova mršava ruka i pogled bez sjaja kojim me je pratio kada sam se udaljavala bolničkim hodnikom.

Kada sam stigla kući, Emir je već pripremio tatine oprane pidžame. U međuvremenu i Mirza zove da će navratiti po tatine stvari i po supu. Samo što sam završila razgovor, opet zove tata: ”Hej draga, samo da ti javim. Pojeo sam čorbu, ne moraš dolaziti. Idem ja prošetati pa ćemo se čuti opet.”

“Tri puta ti mašallah, ljubim te. Kući ćeš ti sutra pa ćemo kuhati i tu čorbicu. Hajde šetaj pa se čujemo!”

Drago meni, tata jeo pa i šeta. Obradovah se ja, srce mi lupa, smijem se pa plačem. Nije se tata još predao. Ima u njemu još života. Bori se on.

Dok sam ja popeglala neke tatine stvari, na vratima se pojaviše Mirza i Malik.

“Mirza, evo sve je spremno, čisto i popeglano. Hladno je, možda mu trebaš ponijeti i deku.”

“Niso, sjedi, polahko”, zagrlio me moj Mirza, “sad su mi javili da je tata preselio.”

“Dragi Mirza, to su oni pogriješili. Maloprije sam ja pričala s tatom. Raspoložen je, jeo, šetao.”

“Dragi Mirza, to su oni pogriješili. Maloprije sam ja pričala s tatom. Raspoložen je, jeo, šetao.”

Mirza me i dalje grli, a meni se gubi tlo pod nogama. Gušim se, a bol mi razdire dušu. Dali su mi neku tabletu, a ja još ne vjerujem. Svjesna sam postala tek kad su se na vratima pojavili Seka i Ekrem, pa Muharema, pa Jasmin i Mirnesa. Oni su skrivali suze, a ja sam se gušila i derala na sav glas. Izgubila sam dio duše kada je preselila mama, a sada sam izgubila još jedan. Praznina je zavladala, sama sam i pored svih koji su bili oko mene i tješili me.

Dženaza je kažu bila velika jer je i moj tata bio veliki čovjek. Na dan dženaze i Sanela je imala zakazan ultrazvuk. Nije htjela da ide, ali mi smo je nagovorili da to ipak uradi. Sjedili smo i i jedva čekali da se vrati. Hvatali smo se za tu trunkicu svjetlosti. Očekivali smo da nam unese bar malo radosti u ovaj tužan i težak dan. Kada je konačno stigla, pokazala nam je sliku ultrazvuka i svečano izjavila da je čula otkucaje srca. Svi smo se grlili i plakali, i smijali, u isto vrijeme.

Život je čudo, a čuda se dešavaju kada se najmanje nadaš. Dragi Allah se smilovao i obradovao mog Mirzu i moju Sanelu nakon deset godina iščekivanja i bezbroj dova.
Božije je davanje da tatino srce prestane da kuca baš onda kada počinje da kuca srce Mirzinog djeteta. Znao je to moj tata, znao i predao se u Allahov zagrljaj onda kada ga je On pozvao.

Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo!

 

(Jajce Online)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka