Nikola Šop i Petar Kočić o Jajcu

Petar Kočić, Jajce (Zapis o Jajcu Kočić je objavio u Politici br. 270 1904, a potom u knjizi S planine i ispod planine, Beograd 1905)

Kad sam god prolazio kroz ovaj prijestoni grad naših zaboravljenih, nesretnih vladara, uvijek su me obuzimali ledeni trnci i čudnovata drhtava jeza. Nenadno i nesvjesno sav bih zadrhtao od nepojmljiva straha, sumornosti i tuge koja vječito lebdi i obavija ovu kamenu i nijemu prijestonicu minule bosanske snage i moći.

Visoka, četvrtasta i očađela kula Svetog Luke, što se oštro diže između niskih kućica, pribijenih uza strmu stranu; ogromni i u travi obrasli gradski bedemi sa osutim, provaljenim zidinama; mračne, vlažne, studene katakombe i pocrnjele kule, gdje su nekad mučeni i izdisali neposlušni podanici i smjeli zavjerenici, sa isušenim i ispijenim čovječjim kostima i debelim, gvozdenim sindžirima – sve to nosi na sebi pečat, težak, pretežak pečat čamotinje, sumornosti i skamenjene tuge koja miriše na nešto davno, predavno minulo, propalo i survano.

Jajce je vječito, bilo proljeće, bilo ljeto, bila jesen ili zima, tužno, turobno i mračno. Nigdje vedra i nasmijana lica, nigdje živa i vatrena hoda i koraka. Ovaj svijet što promiče kroz ove tijesne, krivudave i prljave ulice, tih je, miran, staložen, bez života i uzbudljivosti. Sve se kreće lijeno, tromo, iznemoglo, tužno. Pokraj mene prolaze, promiču umorno i slomljeno mlade i plave Šokice u crnim, atlaskim dimijama i crnosvijetlim šamijama, punih, bjeličastih obraza, krupnih, plavih i neobično tužnih očiju sa pritinjenim sjajem. Sve su lijepe, ali vajme! to je ona ledena, tužna ljepota bez vatre i zanosa. Sve na njima opominje na neprebolnu tugu i vječito, sumorno kajanje. Uistinu, čini mi se da ovu staru i iznemoglu prestonicu naših vladalaca tišti nekakva teška, nemila turobnost i strašno prokletstvo minulih, saranjenih pokoljenja.

I ja uvijek pobjegnem iz ovog sumornog grada što potajno i nevidljivo tuguje i cvili za nečim, na Plivin vodopad, da tamo slušam urnebesno huktanje i šumenje divlje, neobuzdane Plive kako urliče i jauče padajući niz izlokane, provaljene i rastrgate gudure. Strašno je to hukanje i šumenje! Sad je tužno i žalobitno, da čovjeka srce od tuge zaboli, sad opet silno, bijesno i snažno kao snaga i sila bosanskih nesretnih kraljeva i banova.

Sjeo sam na šupljikavu, ovlaženu sedru, pa slušam ujednačeno, bijesno šumenje i gledam pjenušavo i kao mlijeko bijelo skakanje podivljale Plive. Sunce je na smiraju. Samo još na tavnim ovršcima jelove šume treperi blijedomodra svjetlost od uzdrktalih zraka sa zapadnog neba. Od otvoreno plave boje tihano se prelijeva planinsko nebo u izblijeđeli, večernji sjaj. Sunce se lagano spušta iza mračastih brda oko Jajca, a na drugoj strani sve se više i više uzdiže okrugli, crveni mjesec, probijajući se kroz tanku, bledunjavu, nebesku modrinu. U trenutku se obliše debeli mlazovi strahovitog vodopada kao krv crvenom svjetlošću. Ja sav zadrhtah i stresoh se. U strahobnom šumenju razlijegao se kao jauk, lelek i škrgut zuba, a oko mene je sve zaudaralo na studenu vlagu i na gnjilo, spareno, ljudsko meso!

Nikola Šop, Sat (Proza Sat prvi je dio Šopovoga devetočlanog ciklusa Mrtvi grad kraljeva. Objavljen je 1936. godine u Srpskom književnom glasniku br. 5, te potom u knjizi Tajanstvena prela, Zagreb 1943.)

Kad sam uvečer stigao pred taj stari i uvijek sumorni gradić, si­šao sam s kola. Zašto. U tome trenutku, kao i toliko puta prije, uvijek me obuzme želja da u taj gradić uđem pješice, kao obični šetač, kao njegov znani i svagdanji stanovnik. Neću da itko primijeti da sam pu­tnik i da po debeloj prašini na kolima zaključi da sam neki stranac sa daleka puta; jer to vrijeđa, čini mi se da to buni ove skromne stanovni­ke, koji svoje najprijatnije sate provode uz tri stvari: uz crnu kavu, dim cigare i šum bučne Plive.

Već se sasvim osutonilo. Idem ulicom kroz nepomičnost malih trgovaca; oni sjede među svojim starim stvarčicama i hrane se, rekao bih, čekanjem i strpljivošću. Prolazim kroz Gornju kapiju i vidim onaj obični prizor, na koji nailazim skoro u svakom gradiću: opet tiha uli­ca; s desne strane Općinsko poglavarstvo, jedna stara kuća, s trošnim škripavim stepenicama, s drvenim potamnjelim krovom; s lijeve radnjica, u kojoj se popravljaju stari satovi. U izlogu jedan jedini sat, po­kazuje vrijeme.

Zašto je potrebno da ova sprava pokazuje koliko je sati.

Zar je to potrebno ovome gradiću, o čije se tvrde zidine razbijaju veliki satovi svjetske uznemirenosti, dok se kroz pukotine uvlači bije­da. Htio bih vidjeti urara. Pamtim ga odavno: blijeda lica, riđe kose, miran. Takvog sam ga upamtio, ali sad je već sijed. Htio bih da ga sretnem i da mu kažem: zaustavite sat. Ništa se novo ne može ovdje de­siti. I tko mora negdje točno da stigne?

Prošao sam kraj sata i pogledao. Otkucavalo je osam. Izgledalo mi je suvišno otkucavanje tog trenutka, jer se svaki od njih razlikuje samo po broju, kojim je obilježen. I samo to.

Idem dalje ulicom. Primjećujem nešto, što u prvi mah izgleda sa­svim beznačajno: jedan kamen nasred puta. Čini mi se da sam taj ka­men vidio na istome mjestu, prije nekoliko godina. Nitko ga nije uklo­nio. Nikome nije smetao. Eto, zato u ovome gradiću ne teče vrijeme. Smeta mu ovaj kamen nasred puta. Sad sam se sjetio.

Nailaze radnici. Vraćaju se s rada iz tvornice karbida, gdje su cijeli dan miješali rastopljen kamen i ugljen; užasna smjesa, otužnog, olovnog mirisa: To nisu radnici, oni obični gradski radnici, nekako prirodno ve­zani za bučni sklop tvornice. Ovi, što mi se sad približuju, to su seljaci, već garavi i pocrnjeli. Izgleda mi kao da još nespretno nose svoj tvor­nički alat. Kad su prošli, osjetio sam sa njihovih čađavih i poderanih zubuna miris djeteline. Vraćaju se oni u svoja daleka sela i nose mo­žda i nešto novaca, ako je subota. Tamo će ostati jedan dan, a dotle će ih zamijeniti drugi. Koliko sam ih puta vidio kad noću odlaze u tvor­nicu. Veru se strmom i litičavom obalom Vrbasa; preko ponora, preko žbunja i kamenja, oni odmiču, odmiču… I čovjek izdaleka vidi samo blještave jezičke njihovih karbidnih svjetiljaka, koje se čas pojave, čas ih nestane, jer je njihov put pun zaobilaženja, spuštanja i penjanja.

Približavam se Donjoj kapiji. Ne znam što mi je u tome trenutku pao na pamet jedan susret koji mi se dešavao uvijek u to vrijeme: oče­kivao sam da će opet naići gospodin „Baron“. Tako su ovdje zvali di­rektora tvornice, nekog Bečliju, prosijedog, strogog stranca, koga su svi u gradu poznavali, a on nikoga. Vidim ga i sada: ide na svoju uobi­čajenu šetnju. Visok, suh, s lijevom rukom od gume, za koju bi vezao svoje nestašno psetance i tako davao života toj mrtvoj, gumenoj ruci. Išao je ukočeno, hladno, uvijek oborenih očiju, dok je pseto veselo skakutalo pred njim, zatežući lanac, kao da je htjelo iščupati njegovu gumenu ruku i pobjeći s njome. I sad mi je palo na pamet zbog čega je onaj riđi urar savjesno navijao sat. To je da bi gospodin „Baron“ u prolazu vidio koliko je sati, jer njemu jedinom vrijeme je bilo skupo.

Izvor i uvodne rečenice: www.ivanlovrenovic.com