Ovih dana ili točnije reći danas 29/30. listopada 2022. godine, vjerovali ili ne navršava se punih 30 godina od pada Jajca i raseljavanja Pougarja.
Piše: Bare Pršlja
Zapitajmo se, tko od nas koji pamtimo jedan od najtežih dana u našem životu, može uopće pomisliti da je već prošlo više od četvrt stoljeća, od našeg egzodusa i raseljavanja nas Pougaraca, sa svojih stoljetnih ognjišta.
Te, duge 3 godine pustošenja, 35 mjeseci strašnog rušenja ili 1049 dana velikog uništavanja, ostavilo je duboke tragove na svima nama i velike ljudske traume, koje se i danas na svakom koraku u našem kraju vide i kod svakog od nas, još uvijek osjećaju.
Treba biti iskren i pravedno govoriti u teškim trenutcima, da je puno godina ranije od samog početka ovog nesretnog rata, već početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, područje našeg Pougarja, zahvatila tkz. euforija ekonomskog iseljavanja, koja se još nije zaustavila i na žalost iz istih razloga i danas se ponavlja.
Tada, kao i danas prvenstveno zbog nedostatka radnih mjesta i traženja zaposlenja u inostranstvu, prvo u Sloveniji, odnosno odlaskom radno sposobnih Pougaraca trbuhom za kruhom, a zatim i odlasci omladine na daljnja i nepovratna školovanja, studije, počevši od Jajca, Travnika, Banja Luke, Sarajeva, Zagreba i Ljubljane, a danas se to proširilo i dalje, preko Alpa i Austrije, Italije, Njemačke, do hladne Švedske i sjeverne Skandinavije, Japana i preko Amerike do Kanade, pa sve do daleke Australije.
Ipak, najmasovniji odlazak i prinudni egzodus Pougaraca dogodio se na današnji dan, krajem 1992.godine. Tadašnjim padom Jajca i osvajanjem od strane srpske vojske, čime je u povijesti započelo najveće raseljavanje našeg naroda, koje se i četvrt stoljeća poslije i sve do današnjih dana nije uspio oporaviti, niti mnogi pokušali vratiti svojim kućama, već nastavio masovno raseljavati i nepregledno naseljavati cijeli svijet.
Dakle, protjerani ratnim strahotama, ne svojom voljom bili su primorani tada napustiti svoja ognjišta i otići u izbjeglištvo s vrećicom u ruci, bježeći glavom bez obzira u nepoznat svijet.
Godišnjice i postoje da se sjećamo tih nepreglednih kolona u kojima se rađalo i umiralo, padalo i ostajalo. Gazeći tada i prevaljujući trnoviti put rodnog Pougarja, Ranče, kada su preko Hamandžića kolone izbjeglih dospijevale prvo na prostore Turbeta, Travnika i slobodnih Viteza i Busovače, te drugih općina Središnje Bosne, gdje samo nekolicina ostade.
Od tada, većina protjeranih ljudi i danas nastavlja daljnji put bez povratka i svoju kalvariju, tražeći utočište na slobodnom prostoru Livna, Tomislavgrada, Splita, Zagreba i cijele Hrvatske, Slovenije, gdje je većina Pougaraca radila, zemalja zapadne Evrope, raseljavajući se diljem svijeta, tražeći svoje novo utočište.
Danas, 30 godina poslije, čini mi se da ipak najteže pada našim starijim ljudima i prvim povratnicima suočiti se s golom istinom i činjenicom da je tako mali broj naših ljudi, odlučio se vratiti na svoja ognjišta i našim kućama, gdje smo stoljećima prije obitavali, rađali se, živjeli, radili i umirali.
Moramo priznati sebi i pogledati hrabro u oči goloj činjenici i reći, da nas je danas i svakim danom sve manje. Mnogi su od onih koji su odmah skupili snage i suočili se sa surovom stvarnošću pomrli, a manji broj zasukao rukave i krenuo ponovno po ne znam koji put dizati se iz pepela i izgrađivati svoj rodni zavičaj iz početka.
Sam povratak i početak masovnijeg naseljavanja naše općine, čini mi se nikako da krene, a možda i zbog samih činjenica i još uvijek nedostatka minimalnih uvjeta za osnovni život ljudi, kao što su radna mjesta i zapošljavanje ili neophodna komunalna infrastruktura .
Danas, tri desetljeća poslije, kad se sa osjećajem tuge, sjećamo naših u povijesti najtežih dana, u Pougarju su se mnoge stvari promijenile na bolje, tako što je međuvremenu osnovana i formirana naša općina Dobretići, koja će uskoro obilježiti četvrt stoljeća svoga postojanja.
Podsjetimo da je na posljednjim lokalnim izborima dobila 5. po redu i najmlađeg izabranog načelnika u BiH, Ivu Čakarića koji istinski živi i radi s narodom.
U općinskoj administraciji zaposlenje je našlo još desetak mladih osoba, koje svoj posao obavljaju stručno i na zadovoljstvo građana, a statistike pokazuju da je u našu novoformiranu općinu, uloženo možda i najviše sredstava za obnovu po glavi stanovnika koji žive.
Podsjetimo da je prije desetak godina Pougarje preko Jajca povezano modernom prometnicom s ostatkom svijeta, napravljena je nova zgrada općine, šumarije, elektroprivrede, telekoma i policije, čime su stvorene osnovne konture za minimalno funkcioniranje općinske administracije.
Ipak najveći nedostatak Pougarju su naši ljudi i potencijali koje imamo u raseljenom stanovništvu, a posebno nam nedostaju ti mladi, sposobni i obrazovani kadrovi, koji nisu ni rođeni u Pougarju, a svoju su punoljetnost stekli daleko od rodnog zavičaja i danas žive raseljeni, naseljavajući se diljem svijeta.
Ovo je naša stvarnost, rekao bih ipak sa sretnim završetkom i ako se nije u potpunosti potvrdila ona naša stara pougarska izreka: «Gdje nikli tu i obikli», ali danas smo opet slobodni ljudi i živimo tko svoji na svome. Rodni zavičaj nam je tako postao cijeli svijet, ostvario nam se stoljetni san, dobili smo svoju općinu, povezali se prometno s susjednom općinom Jajce, nismo više tako izolirani, niti autohtoni, ali zato živimo, školujemo se i obrazujemo po svim stranama svijeta.
Dakle, svugdje nas trenutno više, nego u rodnom Pougarju ima, pokazali smo se sposobnim, vrijednim i pametnim, a naši su mnogi ljudi obnašali visoke državničke i crkvene dužnosti. Imali smo ministre u vladi, svoga biskupa fra. Marka Dobretića i narodnog svetca Jozu Furundžiju.
Mnogi Pougarci i danas rade u državnim institucijama na rukovodnim pozicijama, kao ravnatelji u javnim poduzećima, urednici u tiskanim i na drugim elektronskim medijima, TV gdje su stigli do HRT novinari Jelena i Miro Aščić, kao liječnici dr. Anica Radić Dr. Slipčević, te medicinske sestre. Na stotine sposobnih inženjera, dobrih pravnika M .Tkalić, F.Barišić, B.Bubnjić, I. Davidović, prvi profesori B.Čakarić, Frano i Šimun Aščić, prvi učitelji Franjo Vardić, Maja Sivonjić. Svjetski putnik i menadžer Lovro Šugić, politologa D. Dražetić, T. Šugić, više uspješnih sportaša i reprezentativaca koji su stigli do Olimpijskih igara.
Posebni su naši svećenici i časne sestre, među kojima se ističu mladi i obrazovani, prvi doktor znanosti iz Pougarja i bivši urednik Svijetla riječi dr. Drago Bojić, mg. Stipo Alandžak profesor, pedagog i odgajatelj u Visokom, te na sebi posve svojstven način naš svećenik, misionar fra Juro Tokalić , a ima nas i u svim drugim ljudskim staležima.
Evo, i ako je još jedna lijepa, na žalost za mnoge sumorna jesen, Svi Sveti su i dan Mrtvih ispred nas, gdje ćemo se kod naših kuća okupiti, i grobove posjetiti, cvijeće donijeti i svijeću upaliti, te zajedno pomoliti za pokoj duše naših najmilijih.
Pred nama su nova i izazovna vremena ratovi i svjetska kriza, teška zima, zato ne zaboravite svoje Pougarje, te iskoristite svaki slobodni trenutak i mogućnost da posjetite rodni zavičaj, upoznate ljepote i specifični i način života svojih predaka, jer oni su ti koji Vas zovu da se vratite ovdje, gdje je sve davno i počelo.
Ostaje nam na kraju da se s velikim žalom sjećamo naše prošlosti i potpune naseljenosti našeg Pougarja, a možda opet jednog dana ponovno se vratimo i naselimo u našem lijepom kraju i zaključimo da nismo izumrli već samo privremeno spriječeni i raseljeni, te ne zaboravimo da se povijest samo ponavlja, a teška vremena prolaze.
(Centralna.ba)
