Search
Close this search box.

Mladi iz “Karton revolucije”: Ne želimo postati politika, želimo mijenjati sistem

Podijeli članak:

Kako izgleda pružanje otpora sistemu u koji se kao pojedinac ne uklapate znaju mladi ljudi okupljeni oko “Karton revolucije”, platforme koja se bori protiv anomalija u bosanskohercegovačkom društvu.

Svoj angažman Adi Selman i Nedim Musić započeli su protestom zbog drugih, ugroženih i marginalizovanih, a danas su od kartona došli na preko stotinu hiljada pratilaca na društvenim mrežama.

-Ono što nas plaši jeste što je ogroman broj mladih ljudi, ta energična, potencijalno intelektualna snaga naše države već otišla. I smatramo da u iduće dvije, tri godine ako se ne dogodi baš nešto značajno, neki bum, nećemo više imati toliko mogućnosti da ovu državu preokrenemo, jer svi oni koji su intelektualno sposobni će ili otići ili će njihovo već proći i ostaće poltroni, kaže za podcast “Glasom mladih” Radija Slobodna Evropa Adi Selman jedan od aktivista “Karton revolucije”.

Zašto “Karton revolucija”?

Selman: Htjeli smo da pružimo intelektualnu otpor ovom sistemu gdje se jednostavno ne možemo uklopiti. Ne možemo se uklopiti u političke stranke, ne možemo se uklopiti uopšte u sistem gdje se kaže: ‘Ajde, šuti malo… nemoj’, nećemo na to da pristanemo.

Kada smo pokrenuli neki naš vid intelektualnog otpora, nismo imali nikakve resurse, skontali smo “ajmo mi napisati na kartonu”.

Prva je bila akcija za mamograf. Žene umiru jer nema mamografa u Tuzli. Svi šute, mi napišemo mamograf, dignemo karton i krenemo ukazivati na taj problem i dobijemo ludilo podršku.

U suštini, skontali smo da svaka osoba može na kartonu napisati nešto, podići da to bude simbol borbe protiv nepravde, protiv sistema ovog u kojem živimo i zato u kartonu revolucija i to je onda krenulo. U međuvremenu se modifikovalo, sad više snimamo klipove nego što se fotografišemo, ali u suštini ostala je karton revolucija.

Zašto ste krenuli s tim?

Selman: Lokalni izbori 2020. godine, svi pričaju, konkretno je u Tuzli, pošto smo mi najvećim dijelom iz Tuzli, ne valja mamograf, treba smjeniti direktora doma zdravlja, kriminal, korupcija, zapošljavanje. Prođoše izbori, ti isti u koaliciju s ovim, raspodjeliše ponovo sve isto.

Ok, ne treba nam ništa od ovog sistema, ne treba nam taj, kako kažu, uhljebski posao, da mi budemo u nekoj kancelarijici, nešto tipkamo i da nam na tom se život svodi, a da nas pritom neko ucijenjuje za to. To nam ne treba u životu. Ne treba nam u životu ni da gledamo nepravdu. Imamo, da li je to sreća ili nesreća, imamo dovoljno intelektualnih kapaciteta da vidimo da nešto nije normalno.

Isto da vidite saobraćajnu nesreću pored koje prolazite i da ne stanete nekom da pomognete. Eto, tako im i došli smo jednostavno u situaciju da osjećamo potrebu da pomognemo tim ženama što umiru od karcinoma dojke, jer je direktor namjestio da svi idu privatno, jer imaju šemu i to nam nije normalno.

Nije nam normalno da planina Konjuh nestaje, i tako dalje, tako dalje. Svjesni smo da smo im i dio političkog sistema kao građani, kao civilno društvo, kao bilo što i htjeli smo da mijenjamo. I mijenjamo stvari.

I ono što nas najviše ohrabruje, na početku nam se svi smijali. Svi su govorili “vidi onih levata, kartone digli”.

A sad kad imamo ovo što imamo i na društvenim mrežama, svi nas poštuju, respektuju i sad dosta lakše pravimo promjene. Tako da nam je to stvarno super i motiviše nas da budemo slobodni, jer smatramo da je biti slobodan najveća vrijednost čovjeka.

Okupili ste više od 100.000 osoba na društvenim mrežama koje aktivno prate vaš aktivizam, a kako piše na vašoj web stranici doseg je da na godišnjem nivou u prosjeku 17 miliona ljudi vidi ono što radite. Kako ljudi komentarišu rad, je li samo deklarativno, podrška, pohvala ili se na neki drugi način žele i oni s vama boriti protiv anomalija u bh. društvu? Jeste li probudili kod njih taj bunt, taj aktivizam?

Selman: Da, to nam je najveća pobjeda što kod ljudi, recimo u Bileći, Trebinju, Bijeljini, Loparama i tako dalje, probudimo to da i oni kažu u tom svom lokalnom nekom baji, ne može tako. Trenutno nam je najveći izazov na koji način da artikulišemo tu moć, te sve ljude koje imamo i da na pravi način uspjerimo tu pozitivnu energiju, a to je teško. Nas je malo, fizički nas je malo i mi ne možemo stići po čitavoj Bosni i Hercegovini.

I teško nam je to sve obuhvatiti, trenutno sad o tome razmišljamo, sad ćemo imati neko strateško planiranje, da vidimo kako energiju svih tih ljudi usmjeriti na pravi način i da krenemo skinuti ovaj sistem.

Čak smo i o tome razmišljali, da li je vrijeme da mi se kandidujemo na izborima, ali odlučili smo da nećemo. Jer ne želimo mi postati politika, želimo mi da mijenjamo sistem.

E sad, na koji način najbolje to možemo uraditi, to ćemo vidjeti u narednom periodu. Ali to je u suštini najveći izazov. Kako ljude kojih ima mnogo usmjeriti na pravi način, ali najveća, najbitnija je stvar da nas poštuju. Da ako mi objavimo dva, evo skoro smo objavili dva video sadržaja u dva dana, imalo su oko 60.000 sviđanja samo na Facebooku, da ne govorimo o TikToku, ne govorimo o Instagramu. To su milionski pregledi ljudi koji podržavaju naš način borbe.

Što znači da, to je ono najbitnije, ljudi u Bosni i Hercegovini, ljudi u regionu još uvijek nisu intelektualno mrtvi. Pored 30 godina sistemskog obeshrabrivanja, katastrofalnog obrazovanja, tenzija i svega toga, čiji je cilj da ljudi jednostavno navikne na sistemu u kojem ne mogu ja ništa promijeniti.

Jesu li ljudi u BiH svjesni kako funkcioniše demokratsko društvo?

Selman: Najbolji primjer dolazi iz Tuzli. U Tuzli ne radi aparat za liječenje onkoloških pacijenata zato što vlada Tuzlanskog kantona nije nabavila.

U trenutku kada mi slamamo otpor vlade Tuzlanskog kantona, vlada Tuzlanskog kantona kreće u raspisivanje tendera, uspijevamo to da kroz aktivizam trebaju se pokrenuti protest, u Tuzli se pokreće akcija iz najbolje namjere, influencera da se skupe pare za obnovu onkološkog odjeljenja.

Ja, vi i svako odnosno, od nas 60 posto od svoje plate dajemo u budžet, od tog 30 posto ide u zdravstveni sektor, ne znaju šta će od miliona, a mi umjesto da im kažemo bježite s funkcije ili radite svoj posao, odvajamo još svojih para da bi mi obnovili za to što oni ne rade. To je najbolji primjer.

Dobra namjera, idemo obnoviti, ali pogrešan pristup. Ljudi nemaju pojma da kad uđu u prodavnicu, kupe žvake od marku, 17 posto su dali državi u startu i onda tako dalje i tako dalje. Zamislite, 60 posto plate. Vi radite ne znam koliko dana u mjesecu, samo za državu, da bi političar, ministar, direktor i tako dalje imao platu i da bi radio to. Ljudi nisu svjesni i to je tuga.

Ali i veliku kritiku, to ja i kažem otvoreno, dajemo i akademskoj zajednici. Gdje je akademska zajednica? Gdje su ti svi silni profesori? Na svakome je odgovornost. Nije samo odgovornost na političarima koji jednostavno koriste sistem. Oni bi i mijenjali nešto kad ih se pritisne. Ali, što bi mijenjali? Što bi?

Može li se onda u BiH govoriti o tome kakav narod takva vlast?

Selman: Tako je. Što bi vlast radila? Vlast radi onoliko koliko mora. Evo, ja da sam političar, što bi ja se trudio kad me niko ne tjera da se trudim?

A mi smo poslodavci tim političarima. Oni šest mjeseci ne sazovu parlament, ne moraju. Što bi sazvali? Pojedini ne postavljaju ni jedno pitanje. Mi imamo ovih poslanika iz Tuzla i koji su ovdje u državnom parlamentu, ni jedno pitanje. Sjede ljudi, dobijaju 3, 4, 5,hiljada maraka i to i to. Ne moraju. I ja kažem, koliko god oni bili takvi, ja ih toliko ne krivim koliko krivim nas.

“Gerila marketing i autoput”

Kakav je efekt gerila marketinga u BiH?

Selman: Mi smo imali jednu gerila akciju gdje smo nacrtali slijepa karta Bosne i Hercegovine, linija koja prolazi između, naši aktivisti su polijepili u tri grada, simbolično jedan RS, jedan FBiH i jedan Brčko distrikt. Podjela za koju se borimo bio je naslov. Planirali smo da ljudi neće prepoznati šta je to, odnosno da političari neće prepoznati, da će okrenuti na nacionalne tenzije i da onda kažemo koliko su oni ustvari intelektualno plitki.

Ne da nisu prepoznali autoput, nego su prepoznali nešto što ne postoji. A to je neka linija Cvetković-Maček iz 1941. i 1942. godine, što je nevjerojatno.

Tu su bili svi političari, to je napad na ustavni poredak, nas je policija privela. To je na kraju se ispostavilo da je to autoput. Ono, nije znalo kako da zatvore i slučaj, jer isto kada smo macu nacrtali. Ali ono što smo uradili, dobili smo marketing prostora sigurno u stotinama hiljada maraka, koje su svi mediji objavili. Mi smo poslali poruku kako naši ljudi ne znaju, naši političari, najjači infrastrukturni projekt u državi.

I uspjeli smo na kraju skrenuti pažu na neke stvari, za koje se mi borimo, kao što je zdravstvena zaštita i slično. I to je bio jedan primjer gerila marketinga, gdje smo mi za nekih 50 maraka dobili ogromnu moć. I to je prednost današnjih društvenih mreža, društvenih medija. I gerila marketing je stvarno nešto treba što više koristiti.

Kako ste došli na tu ideju?

Selman: Sve ideje dođu slučajno, u suštini. Vidite resursa sa kojim radite, čime raspolažete, to je internet i to je sve otprilike. Mene je ljeto prije ono nerviralo. Idem iz, ne znam, Pule, Rijeke prema Tuzli, pa se vozite ono cijelo vrijeme uz granicu. I sad imaju skretanje, ne znam, za Banja Luku, pa za Orašje, pa za Brčku. Svako to skretanje je skretanje u mrak. Skretanje u kozje puteve.

Autoput u Zagrebu, vidim kolone od 5-10 kilometara koji čekaju da plate putarinu. I onda to računaju, to su milijarde, milioni eura koje je Hrvatska dobila samo zato što ima autoput. A mi dole nemamo ništa, ali se svađamo. Sve su velike patriote, Bošnjaci, Srbi, Hrvati. A ovamo ljudi nas iskopaše, ljudi kozje puteve imaju, ljudi katastrofu prave. I to nas je motivisalo i stvarno vjerujemo da je bilo jako lijepo da dobijemo autoput.

Šta je bilo u policiji? Je li vas policija privela ili ste se vi sami prije toga prijavili?

Selman: Imali smo dva privođenja. Što se tiče privođenja za akciju, za plakate, mi smo u medijima bili obaviješteni da policija aktivno traga da će izuzeli video snimke i tako dalje. I mi smo se tu sami prijavili. I obično svaka naša akcija završi humoristično u policiji, jer mi nismo kriminalci, mi svaku našu akciju pažljivo isplaniramo. Kada dođete kod inspektora, inspektor s jedne strane ima prijavu za rušenje ustavnog poretka, a s druge strane vidi da je nacrtan autoput.

Čovjek se za glavu hvata, zove tužioca, kaže kako da zatvorimo ovaj predmet, kako da ovu djecu pošaljem kuću, šta se dešava ovdje.

Nedavna akcija koju smo imali na Prokoškom jezeru, gdje smo ilegalne kablove presjekli, i to isto je policija super reagovala.

Šteta je pet maraka, pritom imate nelegalno izgrađene objekte, i oni policajci, profesionalci moraju na zatjev nekog tužioca nama krivičnu prijavu sastavljati, što je ono nevjerojatno i bukvalno se, mi imamo super odnos s policijom, završimo se smijehom, jer oni su profesionalci koji rade svoj posao, mi pažljivo isplaniramo ono što hoćemo, što želimo da uradimo, sve u skladu sa zakonom i onda to završi najčešće smijehom.

Ima li nekih pritisaka, napada?

Selman: Da, ima, mislim pritisaka uvijek ima i mi inače ne volimo pričati o tome zato što kada se priča o pritiscima dobija se kontraefekt, kada možda neko ko bi nešto uradio, to ne uradi.

Mi volimo da kažemo da se četiri godine suprotstavljamo svakome, na najozbiljnijim temama, stvarima, koruptivnim aferama, nismo neka organizacija koja će dijeliti letke i ukazivati na značaj nekog istraživanja, da bi se nešto, nego direktno mijenjamo stvari.

Prvo vam prijete, onda žele da budete njihovi saveznici, onda vam nude sve, daju funkcije, moć, ali mi poruku koju želimo da pošaljemo je da evo mi smo četiri godine tu, aktivni i osjećamo se sigurno, ponosni, ljudi nas prepoznaju na ulici, jer imamo podršku na društvenim mrežama.

Postoji li alternativa uopšte u BiH ili se, evo, običan narod, da ih tako nazovem, da ne bi sebe doživjeli kao kolateral sklanjaju od ovih problema?

Selman: U BiH postoji mnogo individualaca u političkim strankama koji su super, okej, u svim. Ali, kao snaga nekako koja bi organizovala ljude ne postoji, jer svi su tu, paušalno, od danas do sutra, lični interesi tako vladaju.

Ono što nas plaši je što ogroman broj mladih ljudi, ta energična, potencijalno intelektualna snaga naše države već otišla. I smatramo da u iduće dvije, tri godine ako se ne dogodi ono baš nešto značajno, neki bum, nećemo više imati toliko mogućnosti da ovu državu pokrenemo, jer svi oni koji su intelektualno sposobni će ili otići, ili će njihovo već proći, ostaće ovi poltroni.

Tako da to je jedina stvar koja nas plaši jer ogroman broj ljudi je već otišao i sve su to ljudi koji su se sklanjali jer nisu željeli da se valjaju u blatu.

“Nije teško napraviti sistem”

Šta je za vas patriotizam?

Selman: Za nas patriotizam je raditi konkretne promjene. U Fojnici, mi smo došli da rušimo te nelegalne cijevi, nama čovjek govori što ne idete da vidite šta drugi kradu, što ne idete tamo i mi njega gledamo i kontamo ti se tu predstavljaš k'o nekih patriota izgradio si nelegalan objekt u tom nelegalnom objektu se otvorio nelegalni apartman nelegalni restoran vodu sa izvora koja ulazi u Prokoško jezero se usmjeri u svoju šolju a šolje se usmjeri u kanalizaciju u jezero. Ti si uništio zemlju odnosno uništio Vranicu, uništio jezero uništio državu, ne plaćaš pored, uništio nadu i ti mi se predstavljaš k'o patriota, taj patriotizam nas nervira.

Svima su puna usta Srebrenici, odeš u Srebrenicu, pekara nula, apoteka nula, banaka nula. Odete na jezero Perućac koje pripada opštini Srebrenica, opštini u kojoj su od rata došle milijarde, milijardi eura, maraka, dolara.

S druge strane u Srbiji, u Bajinoj bašti, oko hiljadu kućica na vodi, ne možete naći smještaj, sve zauzeto, po 300 eura noć. U Srebrenici ništa, nema asfalta, nema ništa, smeće. I kažu patriote, pa gdje su te patriote?

Kako Banja Guber, ušmrkate malo vode, prođe vam kroz nos, disajni organo kao novi, kako to ne radi? Više nevladinih organizacija nego ljudi kojih ima u Srebrenici. I mi govorimo o nekom patriotizmu.

Isto Prokoško jezero. Ljudi izgradili 300 nelegalnih objekata, uništava se jezero, nestaje jezero. I niko nije nadležan što jezero nestaje.

Ako ste vi običan građanin koji sad izgradi nešto negdje, dobićete hiljadu poreza. Ako otvorite firmu kao mlada osoba, dobićete hiljadu poreza. Ako ste uhljebljen u nekoj opštini i izgradite nelegalan objekat, to može.

Dajte ljudi, borite se za državu. Ako ostanemo bez Srebrenice, ako ostanemo bez Prokoškog jezera, to je samo primjer, ako ostanemo bez svega, ne može država vječno postojati ukoliko je vječno svi uništavaju, kradu i ruše.

Kakve su šanse da, kao individua, mlada osoba iskoristi svoj puni potencijal, zbog čega najčešće odlaze? Nije to sad više ni novac, ni već onaj neki sistem gdje mogu da budu ono što jesu i da i iz sebe izvuku maksimum?

Selman: Male su šanse. I to je naš najveći problem. Ljudi će otići, ovo malo što je ostalo. Problem je što većina ljudi, mladi, koji su časni, ne mogu ostaviti svoje ciljeve. Ne može postati, ne znam, renomirani neurohirurg, ako se odmah u startu ne učlani u stranku da bi ga ta stranka zaposlila na UKC, a ne da ode u neku ruralnu zajednicu, biti u nekoj lokalnoj ambulanti. I tako milion primjera, to je samo jedan primjer.

Onda ostaje izazov da li pokušati promijeniti nešto i uz te sve rizike ipak na kraju ostvari svoje snove ili krenuti lakšim putem.

Kako onda zadržati mlade?

Selman: Borbom, posljednji, posljednji vid. Prednost sistema koji se totalno raspada, a naš sistem se totalno raspada, jer evo, nama kad dođe opet, kažem, ta rudnik litiuma u Tuzlu, mi nemamo dalje, došli smo do zida. Prednost svega toga je kad nemaš dalje, da ćeš pokušati napraviti korak naprijed. I to je ta posljednja nada koju mi imamo.

Mi smo kao društvo upali u posljednji taj stadij, a to je intelektualno ropstvo, znači da kada dođete, da se liječite, pa vas zakažu za godinu i pol, pa se vi prilagodite, pa idete privatno, pa vas hospitalizuju, pa nema hrane, pa vi donesete od kuće, pa ne radi aparat i tako padaš, padaš, padaš, tako u svemu, i u toj smo sad fazi.

Ali prednost je što smo blizu konačnog pada, onda ćeš reći e pa ne može. E, onda kad se sve krene rušiti, možda, jer nije teško napraviti sistem, samo je potrebno okrenuti taj talas, da ne ide ka kriminalu, nego da krene u suprotnom smjeru.

 

 

 

(Fokus.ba)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Domaći sok od kupina nije samo ukusan već izuzetno zdrav. S jednom čašom dnevno...

Kad smo se početkom ljeta prošle godine sreli s jednom osobom kojoj vjerujemo kada...

Ovogodišnji Sarajevo film festival (SFF) biće otvoren 16. avgusta svečanom ceremonijom u Narodnom pozorištu...

Bosanac Elvir Klempić imenovan je za višeg savjetnika američkog predsjednika Joe Bidena za vezu...

Opća bolnica “Prim. dr. Abdulah Nakaš” Sarajevo, u sklopu Ambulante za terapiju bola, počela...

Tridesetdevetogodišnji muškarac iz Tuzle čiji su inicijali S.T. preminuo je u Službi hitne medicinske...