Dok u regiji ulice vrve od nezadovoljnih građana, koji su revoltirani stanjem u državi, u Bosni i Hercegovini tek pokušaj socijalnog bunta. Mali koraci su napravljeni. Protesti u Tuzli, bojkot trgovina širom države, pokazuju da se građani bude. Međutim, zašto je svaki ozbiljniji pokušaj socijalnog bunta osuđen na propast, pitali smo i struku.
Duboka podijeljenosti i hronično uplašeno društvo hrana su društvenoj letargiji. Nije da u BiH nije bilo ozbiljnijeg socijalnog bunta, ali od tada je prošla čitava decenija. Većina protestanata koja je tada na ulicama izražavala svoje nezadovoljstvo stanjem u društvu i državi, mahom je odlučila spakovati kofere i zajedno s porodicama, trajno napustiti matičnu državu.
Drugim riječima, nije ostalo mnogo onih koji bi se na isto odvažili. S druge strane, bojkot trgovina u BiH, čiju su ideju, doduše, posudili od komšija, mali je znak napretka.
“Ja se svaki dan pitam kako neko ko ima djecu ili penzioneri koji nemaju djece koja bi im pomogla ili bilo koga da im pomogne, kako uopšte preživljavaju. Tako da mislim da je ovo dobra prilika da konačno napravimo radikalniji zaokret”, kaže Velida Repovac, profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka.
Čemu svjedoče i protesti u Tuzli. Iako masovnost nije ni blizu onoj koju gledamo u regiji, veća je u odnosu na ono čemu smo do sada svjedočili. Odnosno, gotovo ničemu.
“Sama činjenica da je došlo do ideje da se ide u bojkot, u ovom slučaju trgovina, kako bi se pokušale kontrolisati velike cijene, sama činjenica da su se studenti u Tuzli počeli okupljati, govori u prilog tome da konačno krećemo da pravimo korake naprijed”, smatra Adi Selman, aktivista “Karton revolucije”.
Koji su, prema riječima Selmana spori, ali obećavajući. Posljednjih godina na proteste su, uglavnom, izlazili rudari, obespravljeni radnici, ratni vojni invalidi.
No, bez studenata socijalnog bunta nema. A osim što su, oni koji su ostali u BiH, u nekoliko navrata, u skromnom broju, podržali kolege u Srbiji, ozbiljniju reakciju nisu pokazali. Zašto? Odgovor je strah. Svaka reakcija koja dobija obrise protesta biva partijski ili nacionalno obojena, zbog čega poricanje realnosti među mladima poprima zastrašujuće razmjere.
“Politika nezamjeranja, politika netalasanja i politika licemjerstva, u krajnjem slučaju, dovela je do toga da su mladi ljudi, nažalost, u većini slučajeva, hodajući mediokriteti. Nemoj se zamjeriti ovom, nemoj se zamjeriti onom, sutra ćeš preko stranke dobiti posao, famozno radno mjesto, a možda i nećeš ako te vide na ulici”, pojašnjava novinar i publicista Dragan Bursać.
Osim toga, Bosanci i Hercegovci su, stava su psiholozi, naučili na osjećaj bespomoćnosti, što uz akumulirani osjećaj razočarenja i beznađa rezultira, upravo, društvenom letargijom i nedostatkom volje za promjenom stvari.
“Mi smo, na primjer, nekoliko puta nešto pokušavali, ništa nismo mogli učiniti. I svaki put kad se iznova nešto desi kao i ovo trenutno – ma to ništa, kod nas se ništa neće moći napraviti, znate kakvi smo mi… E, o tome trebamo govoriti, trebamo edukovati ljude da naravno da možemo, ako samo hoćemo i možemo učiniti sve što želimo”, ističe psihoterapeut Vahida Djedović.
Nije malo razloga koji zahtijevaju društvenu reakciju, promjenu. Loš životni standard, korupcija, kriminal, ubistva nedužnih čije porodice, velikim dijelom uzaludno čekaju pravdu, posljednji su alarm da je zatvaranje očiju luksuz koji ne smijemo priuštiti.
A kada sve saberemo i oduzmemo, da bismo, uopšte, krenuli u promjene, moramo da razvijamo i njegujemo taj kritički stav. Ono što bh. društvu najviše i nedostaje.
