Search
Close this search box.

Ljubičić: Prilog za beatifikaciju „počasnog građanina“ ili šk(r)opljenje „svetom vodicom“

Podijeli članak:

(…) Mustafa je poznavao Mariju još iz školskih dana. (…) Vidio je nesigurnu djevojku koja ne zna odgovoriti na ljubopitne muške poglede pa se brani nezainteresiranošću. Mariju koja izgara od žudnje i zavarava svoje tijelo mirisom tamjana pod hladnim pogledom svetaca sa crkvenih freski.
Marija je upisala studij koji je htio otac a ne ona. Učila je onoliko koliko je bilo dovoljno za pozitivnu ocjenu, a utjehu za srce i dušu nalazila je u stalnim posjetima nedjeljnim misama i karitativnim radom u crkvi. Njena snalažljivost u tim poslovima došla je osobito do izražaja u ratnim danima, a kada su u Zelengrad nahrupili i njeni sugrađani, Marija se nije štedjela i pomagala je kome je stigla.

Silno ju je obradovala vijest da je za voditelja ureda Caritasa u mjesnoj crkvi imenovan fra Štefo, sada već gvardijan u progonstvu, a do jučer uzoriti voditelj samostana u njenu rodnom gradu i kućni prijatelj njene obitelji. Često je svojim prijateljima pričala o fra Štefi, njegovim borbenim propovijedima, ali i riječima utjehe koju je znao pružiti tako umilnim i lijepim glasom.

Bivala je opčinjena njegovim znanjem, svestranošću njegova interesa i poznavanjem svega i svačega; od zamršenih teoloških istina do iscjeliteljske moći recepata iz „božje ljekarne“. Njih su dvoje tako dobro surađivali u organizaciji i raspodjeli humanitarne pomoći da nije ni primijetila kako je fra Štefo sve češće nasmijava lascivnim pričama koje uopće nisu dolikovale osobi s fratarskim habitusom.

Bio je rat, a sve je Mariji bilo na dohvat ruke.

Nakon jedne nedjeljne mise fra Štefo je pozvao Mariju da se pred večer ponovno nađu jer je, nakon dugo vremena, stigla vrijedna pošiljka robe pa da ona najprije pronađe nešto dobro za sebe, a onda će razvrstavati pakete po imenima i adresama onih kojima su namijenjeni.

Zatekla ga je u uredu. Bio je sam, ali vedar i dobro raspoložen. Pred njim je stajala do pola ispijena čaša vina, a on je popunjavao neke obrasce. Ponudio je i nju vinom, a ona ga nije mogla odbiti kada je tako ljubazan i pažljiv. Ispila je nekoliko gutljaja pohvalivši kvalitetu vina dok je zagledala etiketu na boci koja je upućivala na strano podrijetlo. Potom su otišli do skladišta s robom. Bila je iznenađena količinom dobro upakiranih i očuvanih paketa jer su ranije dolazili uglavnom ispreturani i isprljani nakon što su već bili prošli kroz nekoliko ruku. Otvarala je jedan za drugim, uglavnom one sa odjećom, nadajući se da bi mogla pronaći nešto dobro i primjereno za ovo doba godine. Dok se saginjala nad otvorenim kutijama i prebirala po modelima koji su joj se činili zanimljivim, razgovarala je sa fra Štefom i ne obraćajući pozornost na ono što on radi.

Ovo nije prvi put da oni zajedno sređuju pošiljke, prave popise onih kojima treba pomoći ili dogovaraju druge aktivnosti. Imala je bezgranično povjerenje u njega, kao što je on vjerovao njoj i njenoj obitelji da je čak i njenog oca nastojao svim silama uključiti u tajne skupine hrvatskih mladića koji su se bili pripremali za rat. Jednom je prilikom njenom ocu čak predložio da on i njegovi rođaci likvidiraju njihovog komšiju, ugledna i moćna čovjeka koji je pripadao „drugoj strani“, a on će ih sve „odriješiti od grijeha“. Već je bila izabrala nekoliko lijepih majica i haljina, pričajući kao da je njen sugovornik tu samo zato da se divi njenim opisima boja i dezena, kad je začula dahtanje iza svojih leđa. Skamenila se. Neka teška tišina pritiskala joj je mozak i ona nije mogla, ili nije htjela, pojmiti što se to zbiva u njenoj blizini i kakvi su to uzdasi koje nikada do sada nije čula.

Okrenula se, stiskajući na prsima neku laganu crvenu maramu, i ugledala fra Štefu kako u desnoj ruci drži svoje spolovilo. Sjeća se samo da je rekao kako ga ona nikada više neće ispustiti ako ga sada samo malo primi u svoje ruke.

Nikada više nije dolazila u Caritas. Prorijedili su se i njeni odlasci na misu. Za vrijeme pojedinih propovijedi nije mogla zadržati suze. Plakala je svaki put kada bi fra Štefo vodio misno slavlje i jednoga je dana shvatila da na ovom mjestu za nju više nema radosti. Što je strah bivao veći, to je jačalo i njeno uvjerenjeda više ne ide u crkvu. Kada je propustila prvu nedjelju, učinilo oj se da je svanuo drukčiji dan.

Mustafa je, nakon ove njene rečenice, shvatio da je nastupio trenutak koji ne smije propustiti i da se i on prema njoj treba potpuno otvoriti. Sabrano i polako, riječ po riječ, kao da se radilo o životu i smrti …

Pitao je Mariju da mu se pridruži na tom putu i postane životnom susputnicom.

 

 

(Vojnik, Vratar, Noćobdija (Zoran Lj., 2005.)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Kod Kladnja je došlo do saobraćajne nezgoda u kojoj su povrede zadobile dvije žene,...

Vrh planine Nemrut jedno je od najljepših mjesta u Turskoj za posmatranje izlaska i...

se tiče prognoze za neki naredni period, nisu nikako optimistične što se tiče proizvođačima...

Miralem Pjanić (34) je u razgovoru za talijanski Corriere dello Sport otkrio da je...

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenom za veljaču 2024. u Federaciji BiH iznosila...

U evidencijama zavoda i službi za zapošljavanje u BiH početkom marta bilo je 338.528...