Ima jedan Gaj u Gaju, zeleno-cvjetno-voćni Gaj ,nije to običan Gaj to je onaj moj mali Gaj u kojem sam trčala bosa nogicama djeteta i osjećala svaku travku koja bi se rađala a koja je radila najljepši zeleni tepih u očima jednog djeteta.
Njegov opojni miris svježe trave isprepleten s ljutikom (koju smo rado jeli) te cvjetnih mrežica maslačaka, tratinčica, jagorčevina i ljubičice bile su najljepši izvezeni cvjetni dezeni na tom divnom mekanom zeleno- travnatom tepihu moga Gaja.
Uz rub zelene živice Gaja, svake godine, rasli su predivni crveni karanfili koji su svoje glavice djelomično skrivali iza lišća koje ih je štitilo od jarkog sunčevog sjaja.
Uz desni rub Gaja stajala su tri stasita mladića,tri visoka oraha čiji miris se osjećao nadaleko.
Ništa ljepše i izazovnije nije bilo nego berba mladih oraha koje bi ljuštili golim rukama pa potom nam ruke (posebno prsti) ostajali zeleni i po nekoliko dana…
Bile su to naše (dječje) višednevne analize tko ima najljepše zelene otiske što ostajale su od ljuštenja oraha.
Na sredini Gaja svoje grane ponosno je pokazivala kruška kajzerica te jabuka bilenika koju bi mi djeca, uvijek rado, onako usput, kad bi u igri ogladnjeli, uzeli njihov plod i zadovoljili naše male želuce kako bi imali snage nastaviti s igrom koja se do samoga mraka nije smjela prekinuti.
Pogledom na lijevu stranu Gaj je krasio drvored šljiva žutih i ljubičastih čija stabla su bila niska i vrlo praktična za berbu.
Na „vratima Gaja“ stajala je predivna visoka trešnja koja bi bila obrana prije nego bi uopće sazrela do kraja.
Tek nekoliko koraka od drvoreda šljiva nalazio se prirodni izvor vode kroz čije korito je tekla čista, hladna, prirodna izvorska voda koju je vrijeme danas dovelo do neprepoznatljivosti.
Nije to bio običan Gaj, to je bio onaj moj mali Gaj koji spava još duboko u mom dječjem srcu. Zbog ovakvih divnih sjećanja evo stojim na „vratima moga Gaja“ koje vrijeme zatvara sve jače i jače i teško, teško se vraća nazad…
(Jajce Online)
