Snimci nedavnog huliganskog ataka na magistralnom putu kod mostarskog naselja Potoci još jednom su zorno ilustrirali gotovo pa svakodnevnicu ovog grada.
Maskirani likovi, uglavnom u crnoj odjeći, sa vidljivim batinaškim alatkama, dijelom i ozbiljno naoružani, marširaju u skupinama do prve žrtve, a ako nema na vidiku „protivnika“, može u prolazu „zaplatiti“ i pokoje vozilo ili izlog trgovine.
Paljevina i pitotehnika se podrazumijevaju. Ne prezaju ni od otvorenih sukoba sa policajcima, naročito ako procjene da su brojniji.
Previše i prečesto smo se takvih slika nagledali iz Mostara u posljednje vrijeme da bi se sve opet pravdalo “vatrenim navijačima” ili “mladalačkim nestašlucima”. Ne, njima je tobožnja privrženost nekom sportskom klubu tek sredstvo preko kojega će ispoljavati svoj nasilnički profil i što je u suštini najporaznije, prolaziti uglavnom nekažnjeno, piše Žurnal.
Ko su huligani
Ko su oni, imaju li identitet osim onog evidentno huliganskog, koji, vidimo na primjeru iz Potoka, prelazi u djela pokušaja ubistva?
„Tih ljudi nema previše. Nema šanse da policija ne zna ko su aktivni članovi, zašto ti ljudi i dalje najnormalnije funkcionišu u gradu. To je stvar pravosuđa i političke odluke“, rekao je nakon posljednjeg slučaja Dragan Markovina, hroničar društvene stvarnosti Mostara.
Potpisnik ovih redova je prije 12-13 godina obilazio Mostar istim povodom. Bio je to period identičan današnjem, kada su sukobi huliganskih skupina eskalirali, kako međusobnim obračunima tako i sa policijom.
Podsjetimo se na slike gdje huligani bez ustručavanja oštećuju policijska vozila, čak otimaju pendreke policajcima, bez straha od posljedica.
Institucionalni neuspjeh
Jedan policijski službenik, sav frustriran, predočio nam je spisak dijela registrovanih izgrednika, „sa obe strane Neretve“ što jasno ukazuje kojem taboru pripadaju.
„Prijavljujemo ih tužilaštvima, no uzalud, i dalje nekažnjeno nastavljaju. Nije tu nevažno ni čiji su sinovi u pitanju ili koja stranka stoji iz njih“, objasnio je pozadinu.
Tužilaštva su pak lopticu nekažnjivosti huligana prebacila na sudove.
„Dešava se da od momenta podizanja optužnice, pa do presude, prođe i po 3 godine tako da tako izrečena kazna nema smisla“, objašnjavao je tadašnji tužilac Tužilaštva HNK.
Dakle, poznato je bilo institucijama sistema ko su i iz kojeg miljea dolazi dio huligana, no sve se završavalo na njihovom evidentiranju na skrivenim spisima.
Brza reakcija vlasti
Samo nekoliko mjeseci kasnije, februara 2024. godine, eskalirale su demonstracije širom BiH, a u nekoliko gradova, poput Sarajeva, Tuzle, Zenice ili Mostara zapaljene su zgrade institucija, od Predsjedništva preko sjedišta kantonalnih vlada do stranačkih prostorija.
U Mostaru su meta vandala bile zgrade kantonalne vlade i skupštine, gradske uprave te sjedišta HDZ-a i SDA, stranki koje vladaju ovom gradom.
I gle čuda, nije proteklo mnogo vremena, objavljeni su javno identiteti četrdesetak osoba, kolovođa i sudionika, sa preciznim opisima njihovog djelovanja po objektima uz video zapise, fotografije i druge dokaze.
Poruka huliganima
Tako efikasna reakcija može se tumačiti kao indirektna poruka vlastodržaca huliganima: možete se međusobno batinati, možete napadati nedužne prolaznike, sukobljavati sa policijom koristeći palice, šipke, kamenje, hladno i drugo oružje, ali nećete paliti naše objekte, pretjerali ste.
I da, nije to specifičnost samo Mostara, no jeste najizraženija. Nasilje jeste dijelom i produkt sistema prisutnog u Bosni i Hercegovini, gdje nacionalističke stranke javno osuđuju, a u potaji zadovoljno trljaju ruke jer imaju na raspolaganju „armiju“ koja je spremna po naputku stranačkih narednika demolirati i batinati ne samo one „druge“ nego i neposlušnike iz „svog“ naciona, a poželjno je pride silu iskaliti i na LGBT aktivistima i naravno novinarima koji kritikuju vlast.
A teror i strahovlada jesu važno sredstvo opstanka na vlasti na prostoru gdje se zakoni selektivno primjenjuju.
Korijeni problema
I evo huliganskih skupina ponovo u zamahu, sa pomlađenim i možda „ubojitijim“ sastavom, ne samo na stadionima, nego još više na mostarskim ulicama, pa i magistralnim putevima, ovim ili onim povodom, ali sa uvijek istim nasilničkim epilogom.
Bilo bi jednostavno zaključiti da je huliganstvo u Mostaru posljedica rata. Ne, ti mladići nisu njegovi učesnici.
Oni su samo produkt nacionalističkih politika koje u Mostaru nikada nisu odstupile od svojih radikalnih ciljeva, a koji se svode na striktno održavanje podijeljenosti Mostara i držanje „svoje“ teritorije iz koje su crpili lično bogastvo. Broj i struktura žrtava koje će poslužiti tim ciljevima, i u ratu i u miru njima je apsolutno nevažan.
