Konja, glavni grad istoimene pokrajine smještene u centru divlje ravnice Anadolije, po površini najveće turske provincije, sedmi je grad u Turskoj po broju stanovnika. Iako je krajolik naizgled surov, sakriva nevjerovatno bogatu historiju i kulturu.
Historija Konje seže hiljadama godina unazad – još iz vremena Hetita, preko Frigijaca, Rimljana i Bizantinaca. Da je jedan od najstarijih gradova na svijetu, dokazuju arheološka iskopavanja na brdu Aladin u centru grada, koja ukazuju da naselje datira od najmanje tri milenija prije nove ere.
Staro latinsko ime za grad je Ikonium, u kojem je, prema predaji, sahranjen grčki filozof Platon. Od 1097. do 1243. grad je bio prijestolnica Turaka Seldžuka i njihovog Rumskog sultanata. Svoj vrhunac Konja je dostigla između 1205. i 1239., kada je ovaj sultanat zauzimao cijelu Anadoliju, Armeniju, dio Bliskog istoka i Krim. Iz tog vremena je Ince Minareli medresa, koja je danas pretvorena u Muzej seldžučke umjetnosti.
Godine 1243., Konju su zauzeli Mongoli, nakon njih turkmenska dinastija Karamanidi, te, 1467., Osmanlije. Izgradnja željezničke pruge Istanbul – Bagdad, 1896., koja je prošla kroz grad, oživjela je Konju te je sve do 1923. bila najvažniji grad centralne Anadolije, mnogo veća od tadašnje Ankare.
Muzej Mevlana
U srcu starog dijela grada, u Muzeju Mevlana, u grobnici od tirkiznih pločica, sahranjen je Mevlana Dželaludin Rumi, “vječna duša Konje”.
Sufijski mistik, pjesnik i učitelj Rumi mnogo je utjecao na mističku misao i književnost širom svijeta. Njegova filozofija ljubavi, tolerancije i duhovnog jedinstva prožima Konju na svakom koraku.
Priča kaže da je Rumi, koji je bio voljena i cijenjena figura u islamskom svijetu, postao neizmjerno tužan nakon odlaska svog prijatelja Šemsija Tebrizija uz kojeg je otkrio dubine duhovnosti. Ovaj gubitak je uzrokovao veliku promjenu u njegovom životu. Odrekao se svega i napisao “Mesneviju”, koja je u svijetu priznata kao remek-djelo i predstavlja najveću sufijsku poemu svih vremena, a sastoji se od 25.000 stihova.
Mevlanin mauzolej i muzej nisu samo turistička atrakcija, već mjesto hodočašća, kako za vjernike, tako i za ljude koji tragaju za unutarnjim mirom.
Ulazak u kompleks Mevlaninog turbeta ostavlja snažan utisak: miris starog drveta, tihi žamor posjetilaca i osjećaj poštovanja koji vas odmah obuzme. Njegove riječi: „Dođi, dođi, ko god da si“ i danas odzvanjaju kao univerzalni poziv čovječanstvu.
Za Rumija istinska ljubav je bila ljubav prema Bogu, a smrt je predstavljala dan njihovog sjedinjenja. Zbog toga je dan njegove smrti, 17. decembar, poznat kao dan proslave, a ne dan žalosti, a Šeb-i Arus svečanosti koje se održavaju svake godine na ovaj dan simboliziraju “noć susreta sa Bogom” i “noć vjenčanja”.
Sema-ples
Konja je kolijevka mevlevijskog derviškog reda i čuvenog sema-plesa, jednog od najvažnijih aspekata Muzeja Mevlana, rituala u kojem se derviši okreću u savršenoj ravnoteži, simbolizirajući put duše ka Bogu. Sema-ples nije predstava u klasičnom smislu, već duhovni čin.
Ovaj očaravajući ples, koji je UNESCO priznao kao nematerijalno kulturno naslijeđe, simbolizira duhovno putovanje derviša ka sjedinjenju s božanskim. Dok se vrte, obučeni u tradicionalnu nošnju, suprotno smjeru kretanja kazaljki na satu, s desnom rukom podignutom prema Bogu i lijevom spuštenom ka zemlji, oni se odvajaju od materijalnog svijeta, ostavljajući iza sebe svoje brige, želje i sve zemaljske veze. Ples se sastoji od tri faze, a u posljednjoj se dervišima, koji simboliziraju planete, pridružuje i njihov učitelj koji predstavlja Sunce ili reinkarnaciju Mevlane.
Koliko su ljudi u Konji posvećeni duhovnosti, kazuje podatak da je u gradu aktivno više od 3.000 džamija. Turci, za razliku od većine islamskog svijeta, ohrabruju posjetu džamijama. Jedna od najljepših je Selimija, džamija kupolastog oblika koju je naručio sultan Selim II, a koja se nalazi odmah pored Muzeja Mevlana. Treba spomenuti i neobičnu džamiju Aziziju, ali je svakako najpoznatija Aladinova, najstarija seldžučka džamija u celoj Turskoj, izgrađena 1220. godine na vrlo dobroj strateškoj lokaciji, na istoimenom brdu Aladin, s kog se pruža vjerovatno i najbolji pogled na cijeli grad.
Hrana i leptiri
Gastronomija Konje je jednostavna, ali izuzetno bogata. Hrana ovdje nije samo obrok, ona je dio tradicije i porodičnog okupljanja. Kako je bila tokom svoje burne historije pod vlašću Grka, Rimljana, Bizantinaca i na kraju Seldžuka i Osmanlija, to je doprinijelo bogatstvu različitosti koje karakterizira kuhinju Konje.
Ipak, zaštitni znak gastronomske ponude u ovom gradu svakako je izvrsna janjetina. Nemarinirano meso lagano se peče u glinenoj peći u svom soku pa blagi okus duguje samo sebi. Treba spomenuti još nekoliko specijaliteta tipičnih za ovu regiju kao što su etli-ekmek (duga, tanka rolat-pica namazana fino začinjenim mljevenim mesom), pikantna čorba od bamije i Konja kebab (janjeća koljenica, veoma sporo pečena i servirana na pita-hljebu sa slatkim crvenim lukom). Posebna su i razna jela od pšenice, jogurta i mahunarki.
U ovom gradu džamija i muzeja, osim Mevlaninog, veoma su posjećeni i Ataturkov, Arheološki i Etnografski muzej. Čuven je i Muzej leptira, odnosno Tropski vrt leptira, jedan od najvećih na svijetu i prvi u Turskoj. Otvoren je za posjetioce 2015. i izgrađen u obliku džinovskog leptira u skladu s prirodom, kako bi se, posebno djeci, usadila ljubav prema ovim divnim insektima.
Čatal Hujuk
Dokaz da je anadolijska stepa kolijevka civilizacije nalazi se na samo pedesetak kilometara jugoistočno od Konje. To je Čatal Hujuk, jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta na svijetu, otkriveno šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ime ovog mjesta nastalo je kao kovanica dviju turskih riječi: čatal (viljuška) i hujuk (humka). Iskopavanja su otkrila gusto zbijeno naselje iz neolita koje je nastalo prije 9.000 godina.
Naselje je bilo smješteno između dva brda i imalo je više od 5.000 stanovnika, a vrhunac njegovog razvoja desio se u periodu između 6250. i 5400. godine prije nove ere. Kuće u kojima su ljudi živjeli bile su četvrtastog oblika bez vrata i prozora, i u njih se ulazilo s krovova. Još čudnije u odnosu na današnje koncepte naseobina jeste to što je naselje bilo bez ulica, pa su kuće zbijane jedna uz drugu, a zidovi i podovi su oblagani slojem ilovače.
Na zidovima su također pronađene slike i reljefi životinja i ljudskih bića, a otkriveni su i brojni drugi religijski simboli. Ispod samih kuća pronađeni su grobovi s ljudskim ostacima, ali i brojni predmeti od gline, bakra, drveta i tekstila. Lokalitet Čatal Hujuk nalazi se od 2012. godine na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine.
Iako je Konja danas i moderan grad s univerzitetima, širokim trgovima i savremenim kvartovima, tradicionalni duh je još snažno prisutan. Na bazarima se i dalje prodaju začini, suho voće, bakreno posuđe i rukotvorine. Ljudi su smireni, gostoljubivi, ali suzdržani. Ljepota tog grada ne može se prenijeti riječima, to možete osjetiti samo ako odete tamo i doživite svaki njegov ćošak.
/avaz)
