Koga slušaju političari?

Nakon smrti Đorđa Balaševića stadoše novinari zapitkivati javne ljude – ako se ovi već nisu sami o tome očitovali – jesu li slušali Đoleta i po kojim će ga pjesmama pamtiti. Upitaše tako i Davora Filipovića, kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba na skorašnjim lokalnim izborima. A on im reče da Balaševića ne sluša i nije slušao, da je jedina njegova pjesma koju zna “Nikad kao Bane” te da ne zna ni ćirilicu kojom je bila ispisana dirljiva posveta umrlom pjevaču u zagrebačkoj Ilici.

Stadoše potom i znani i neznani čerečiti Filipovića zbog te izjave, jer mnogi tih dana žalovanja za preminulim kantautorom javno i prilično agresivno prozivaše sve koji su spram ovoga bili ravnodušni ili, nedajbože, imalo kritični. Zbog Đoleta je fasovao i Filipović, dobrim dijelom stoga što je kao jedinu njemu znanu pjesmu naveo upravo onu u kojoj je ovaj ismijao proračunate karijeriste i laktaroše kakvih je ponajviše u redovima političara. Prozvani Filipović (nismo u rodu, ne znam čovjeka) potom je, želeći ublažiti udarce, izjavio da je u mladosti radije slušao Notorious B.I.G.-a, slavnog gangsta repera iz devedesetih, ubijenog u uličnoj pucnjavi.

Sve roker do rokera

Zapravo je ironično što se Filipoviću o glavu obilo ono zbog čega se političarima, rijetko doduše, odaje priznanje. Obično ih se kinji kada lažu i muljaju, a njega su dokačili jer je bio iskren. Ne sluša Balaševića i točka! Nije se, kao prije nekoliko godina SDP-ovac Peđa Grbin – onomad istaknuti član, a danas predsjednik te stranke – posipao pepelom kada su ga za šankom nekog kafića u Puli snimili kako pjeva Thompsonove ‘Čavoglave’. Kada se snimka pojavila na internetu, Grbin se novinarima pravdao da je malo više „zavirio u čašicu“, za sebe je rekao da je „pijana budala“ i da Thompsona inače ne sluša.

Zašto je uopće ikome bitno koje grupe i pjevače političari slušaju i kakvu glazbu, filmove ili knjige vole? Eventualno da preko tih saznanja steknemo bolju sliku o njima i doživimo ih kao nekog, hm… pobratima u svemiru. Naravno, ako se s kojim od njih naši ukusi preklapaju.

Stranačke PR mašinerije to znaju pa je uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj prošloga ljeta HDZ lansirao podcast sa serijom petominutnih videa u kojima su najistaknutiji članovi stranke, od Andreja Plenkovića naniže, opušteno govorili o sebi. Neizostavno pitanje bilo je i o glazbi koju slušaju. Skoro svi redom izjasnili su se kao rokeri, a većina, uključujući i samog Plenkovića, izjasnila se da su im Rolling Stones najdraži bend. Tipičan izbor i klasično netalasanje. I hrvatski predsjednik Zoran Milanović još davno se deklarirao kao ljubitelj novog vala i Azru naveo kao najdraži bend. Uoči lanjske inauguracije, hodnicima predsjedničkih dvora na Pantovčaku treštale su pjesme Prljavog kazališta, a sam je Milanović u nastupnom govoru vješto provukao stih Ekatarine velike „Ovo je kuća za nas“.

U nacionalnom džuboksu za svakog ponešto

Glazbeni ukus čini se važnom stavkom u zadanim postavkama profila prosječnog političara. Stoga će uvijek, kada ih se pita, oni pažljivo odvagnuti za kojeg će se najdražeg pjevača, grupu ili pjesmu izjasniti.

Za razliku od niza srpskih političara, počev s Ivicom Dačićem koji više sam pjeva nego što sluša druge kako pjevaju (i ima sluha, za razliku od Milorada Dodika) u Hrvatskoj političari paze da ih se ne ulovi na krivoj nozi, odnosno noti i zatekne u nekakvom „istočnjačkom“ melosu, nedajbože turbofolku. A dok su svojedobno u nekoj anketi jednog portala srpski političari deklamirali svoje omiljene playliste sastavljene podjednako od rokerskih i narodnjačkih pjesma, ali i s velikim udjelom hrvatskih i bosanskih izvođača, u Hrvatskoj političari takvo iskazivanje prekograničnih glazbenih afiniteta izbjegavaju. Čak će, ovisno o tome s koje su strane političkog spektra, paziti da i iz nacionalnog džuboksa ne izaberu nešto preradikalno niti previše opskurno. Uostalom, za tu im prigodu na ovdašnjoj estradi ne manjka ideološki namjenskih izvođača. Jednostavnije: onima s desnog centra – Prljavo kazalište, a onima s lijevog – Hladno pivo.

Ima ipak jedan neobičan fenomen koji se opet tiče Thompsona. Nijedan hrvatski političar koji nije previše desno neće ga javno spomenuti kao svoga favorita, ali će skoro svi redom, čak i oni s ljevice (uključujući Grbina) naglasiti da im je Thompsonova „Lijepa li si“ primjer lijepe domoljubne pjesme – u kojoj se, doduše, u nabrajanju hrvatskih krajeva spominje i Herceg Bosna. Ta pjesma dođe kao nekakav lakmus domoljublja i onima s ljevice koji se inače groze Thompsonovog opusa.

Narod je omiljeni bend svih političara

Još je grotesknija situacija nastala ulaskom Miroslava Škore u visoku hrvatsku politiku. Taj dojučer neskriveno omiljen glazbenik među HDZ-ovcima, izlaskom na političku pozornicu gdje žestoko „pjeva“ protiv HDZ-a, preko noći je postao prešutno zabranjen u tom društvu. Kada se 2019. na jednom predizbornom skupu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović u pozadini začula pjesma „Ne dirajte mi ravnicu“ njezinog tada najljućeg protukandidata Škore, publika je umirala od smijeha gledajući nekog stranačkog redara kako pred kamerama panično gestikulira i šapćući dovikuje „Gasi! Kriva pjesma!“.

Koliko god se to činilo nebitnim u ozbiljnom i povremeno doslovno krvavom poslu poput politike, muzika i muzičari političarima su uvijek bili važni u gradnji imidža ili u odrađivanju kampanja. Također se uvijek znalo tko je među političarima roker, a tko narodnjak; tko je brbljav k’o reper, a tko je lažljivi fejker. Zapravo svi političari, kojih god nacija i ideologija bili, u izborno vrijeme slušaju istu grupu – narod. Narod je omiljeni bend svih političara, barem dok izbori ne prođu. Tada im uši otvrdnu pa do sljedeće kampanje ne slušaju ništa i nikoga osim samih sebe i pratećih vokala iz svojih stranaka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.

IZVOR : AL JAZEERA( M. Filipović