Na početku valja razjasniti šta je zapravo udžbenik. Ako se stručno posmatra, svaki udžbenik je najopipljiviji izraz informacija ili znanja kojima učenik treba ovladati. Pedagogija ga naziva nastavnim pomagalom, no u praksi je on mnogo više. Posebno tamo gdje nastavnici ne žele preuzeti odgovornost za sadržaje, udžbenik nudi idealan zaklon. On je tako suštinski normativni dokument koji definiše šta se smatra znanjem iz nekog predmeta, a trebao bi definisati i na koji način se to znanje prenosi. Zato pitanje ko piše udžbenike i za koga ih piše nije tehničko, već suštinsko pitanje kvaliteta i smjera obrazovanja u jednoj zemlji.
Idealno gledano, udžbenike ne bi trebali koncipirati pojedinci, nego autorski timovi uz recenzije i saglasnosti nadležnih ministarstava i pedagoških zavoda. Međutim, kada se analizira struktura udžbenika u Bosni i Hercegovini, njihov obim i metodološki pristup, sasvim je jasno – čak i na prvi pogled – da dominira model akumulacije sadržaja pripremljenih za faktičko usvajanje, a ne model funkcionalnog učenja. Udžbenici su tako preopterećeni informacijama, tekstualno gusti i didaktički rigidni. Umjesto da budu alat za razumijevanje, oni postaju zbirka činjenica. Vrlo često im nedostaju i jasne didaktičke upute o tome kako se gradivo predaje i usvaja. Vizuelno nisu prilagođeni pozitivnim primjerima moderne štampe jer se rade po principu što jeftinijeg izdanja to bolje za izdavače.
Problem s udžbenicima postaje još vidljiviji kada se njihov sadržaj uporedi s realnim nastavnim vremenom. Ako učenik, primjerice, iz određenog predmeta tokom školske godine ima dva časa sedmično – što je oko 70 časova nastave – a kada se od tog broja oduzmu časovi provjere znanja, ponavljanja, administrativne aktivnosti te uvodni i završni časovi ostaje približno 50 efektivnih časova za obradu gradiva iz udžbenika, njegovo uvježbavanje i produktivno bavljenje usvojenim znanjem. Sam pogled na udžbenike koji se danas koriste u nastavi pokazuje da oni nikako nisu prilagođeni realnim vremenskim okvirima. Otvorimo li tipičan udžbenik, uočit ćemo desetine lekcija ispunjenih pojmovima, definicijama, teorijama i podacima. Obim sadržaja i raspoloživo vrijeme nalaze se u potpunoj disproporciji.
Nastavnik se tada nalazi pred izborom: ili će površno „proći“ kroz lekcije kako bi formalno ispunio plan ili će pokušati produbiti razumijevanje, svjestan da neće stići obraditi gradivo. U oba slučaja sistem ne funkcioniše optimalno. Učenik memoriše i zaboravlja, ali rijetko integrira znanje.
Ovaj nesklad nije izolovan slučaj. On ima strukturu. Udžbenici su koncipirani kao da u nastavi postoji neograničeno vrijeme za obradu sadržaja, dok je stvarnost učionice strogo vremenski definisana. Takav dizajn ne polazi od pedagoške realnosti i učeničkih potreba, nego od administrativne logike.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da modernizacija udžbenika gotovo izostaje. Na zvaničnim spiskovima odobrenih udžbenika nalaze se izdanja stara deset, petnaest, pa i više godina. U pojedinim slučajevima riječ je o materijalima koji su nastali u potpuno drugačijem društvenom i naučnom kontekstu. Vizuelni izgled je zastario, metodološki pristup linearan, a sadržaj često ne reflektuje savremene naučne i društvene tokove. Međutim, obrazovna politika se takve udžbenike ne usuđuje izbaciti iz upotrebe. Zašto je to tako, ostaje otvoreno.
Trenutno će se u Bosni i Hercegovini, iako se nalazimo u jeku ere vještačke inteligencije, teško i u jednom udžbeniku, iz bilo kojeg nastavnog predmeta, pronaći i riječ o AI-ju. U vremenu ubrzanih tehnoloških promjena i globalnih izazova učenici se i dalje suočavaju s udžbenicima koji ne prate tokove, koji ne nude interdisciplinarnost, problemski pristup ni razvoj analitičkih kompetencija. Umjesto toga dominira reproduktivno učenje sadržaja koje je autor udžbenika ponudio prije, recimo, dvadeset godina. Da da se ne zavaramo, ovo se odnosi, što je i najtragičnije, i na nastavu koja se izvodi po reformisanom kurikularnom sistemu. A paradoks je ovdje posebno izražen. Kantoni koji reformišu svoj obrazovni sistem vrlo vješto propisuju nove pristupe: govori se o ishodima učenja, kompetencijama i učeniku u centru procesa. Međutim, novi kurikulumi se ne odriču udžbenika kao nastavnog pomagala, nego se reforme implementiraju uz stare udžbenike, potpuno ignorišući nekompatibilnost starog udžbenika i ciljeva reforme.
Tako se otvara pitanje da li je uopšte moguće razvijati savremene kompetencije uz nastavne materijale pisane prema zastarjelim pedagoškim paradigmama. Reforma bi, valjda, trebala podrazumijevati usklađenost ciljeva, sadržaja, pomagala i metodologije. Bez temeljite revizije udžbenika, taj lanac ostaje prekinut.
Dakle, pitanje za koga se pišu udžbenici postaje legitimno. Da li su oni prilagođeni učeniku koji u realnom vremenskom okviru treba razviti razumijevanje i kompetencije ili su prilagođeni procedurama i administrativnim zahtjevima sistema? Ili možda nisu prilagođeni ničemu, nego su pisani kao impuls nekoga iz akademske zajednice.
Ako udžbenik ne polazi od kognitivnih kapaciteta učenika, potreba nastave i realnog nastavnog vremena i vremena za koje se učenik priprema, onda on ne služi učenju, nego formalnom ispunjavanju plana. Ako se zastarjela izdanja zadržavaju na listama odobrenih udžbenika bez suštinske revizije, onda se stagnacija institucionalizira. A ako se reforma provodi deklarativno, bez promjene temeljnih alata i bez ulaganja u njih onda se modernizacija svodi na retoriku.
Obrazovni sistem koji ozbiljno pristupa kvalitetu morao bi osigurati redovne, transparentne i stručne revizije udžbenika, usklađene s realnim nastavnim okvirima i savremenim pedagoškim standardima. Također bi morala postojati svijest da se novi kurikulum ne može usvojiti za neki predmet a da njegovom usvajanju ne prethode izmjene podzakonskih akata, kao i izmjene udžbeničkih formi i sadržaja.
Na kraju se mora postaviti jasno pitanje: ko preuzima odgovornost za zastarjelost udžbenika i ko ih može povući iz upotrebe? Danas imamo više ili manje definisan put dodavanja novih udžbenika na liste odobrenih, međutim njihovo skidanje s liste gotovo je nemoguće.
Neko pametan je zabilježio da je svaki udžbenik ogledalo sistema. Eh, ako je tako, onda ono što nam naše ogledalo pokazuje nije slika modernog, usklađenog i funkcionalnog obrazovnog sistema, nego slika sistema koji je zaglavljen između deklarativnih reformi i zastarjelih praksi, između ambicije da bude savremen i stvarnosti koja ga stalno vraća u administrativnu rutinu. U tom ogledalu vidi se obrazovanje koje govori o kompetencijama, a podučava reprodukciji; obrazovanje koje najavljuje promjene, ali zadržava stare alate. I dokle god se ta slika ne promijeni svaka nova reforma ostat će više obećanje nego stvarna promjena.
(tacno.net)
